понедељак, 27. јун 2011.

Kuda staze vode


Sećam se, kada sam bio klinac, strašno su me ložile lutke, naročito Barbike. Svi su mislili da pokazujem neke čudne osobine koje dečaci ne bi trebali da poseduju, ali mene, zapravo, niko nije kapirao na pravi način. Niko nije znao zašto ja volim plastične primerke ženske populacije...
Kako sam bivao malo stariji, tada sam se, i od tada, palio striktno na realno dočarane obline devojčica iz moje škole. E, onda su počeli da shvataju šta se sa mnom dešavalo i zašto sam gajio nesvakidašnja, a ipak sasvim normalna osećanja prema ženskim igračkama. Naime, tada su me napadali neki, kako su ih zvali hormoni koji su me nemilosrdno terali da štipkam drugarice za guzu, da im dižem suknjice, da ih pitam da li ih zanima šta ja imam za razliku od njih i tako svašta slično. Prestali su ljudi da se brinu da li sam gej ali su počeli da tripuju da sam manijak.
Elem, kako mi je nešto pametno došlo iz dupeta u glavu, shvatio sam da nije sve samo u zadirkivanju i blentavom nabacivanju, već da, pre svega, treba poštovati lepšu polovinu a tek onda kretati u kvalitetan lov posle kojeg su svi srećni – i ti i ona. Kada sam to uklavirio, onda je svet mislio da ću biti švaler, znate, onakav sa ukusom – da ću ispunjavati tačno ono šta žene žele, i te fore.
Međutim, nije bilo sve tako svetlo. U početku nisam imao ni najmanje sreće. Loš glas o meni me je dugo pratio sve dok jedna nesrećnica nije pala na moje fazone i totalno se napalila na mene. Ali, kako da objasnim, ona nije bila ta... Zato je i, čini mi se, na kraju ispala povređena. Ili štagod. U svakom slučaju, nije dugo mogla da me prežali. Sad, čujem, da je srećno udata i da ima četvoro dece. Mašala!
To je bilo u prvoj polovini mog srednjeg školovanja... I sasvim dovoljno da me loše kritike prate još neko vreme. Tad sam bio etiketiran i kao pakleni srcelomac. A nisam ništa uradio namerno, majke mi!
Kada je prestala istorija katastrofe da me bije po leđima, e, onda je naišla ona. Kunuo sam se svakog dana da je ona prava za mene, da ću da je ženim, da ću je načiniti najsrećnijom ženom na svetu i bla, bla. Ali, kako to obično biva, ta devojka je zajebala mene. Ali žestoko! Toliki je trag ostavila u mom životu da posle nje nisam imao nijednu curu čak godinu ipo dana. Ozbiljno! To je bio pravi pakao za mene.
Znate, ja sam sa onom pogrešnom izgubio nevinost i tako te stvari, i ja sam znao šta je meni falilo konkretno iz cele te priče – znate, ono. Valjda mi se tada sve vratilo... Šta znam. Sve one nesrećne Barbike su mi dvostruko naplatile, baš kao i one drugarice iz osnovne škole i tako, još mnoge... I ja sam to stoički, onako muški prihvatio. Rešio sam da sve to primim kao znak – pravo vreme da se posvetim nauci.
To sam i uradio. Učio sam i čitao i vredno radio; tad sam, čak, naučio da kuvam i da peglam. Neverovatno. Žene su baš imale velikog uticaja na mene, nema šta. I ne žalim.
Iskreno, ni zbog čega nisam žalio. Mislim, šta god da sam uradio tražio sam svrhu u tome, neku pozitivnu stranu i sve to. Nisam mislio da sam mnogo pogrešio. Zaista mislim da se sve dešava sa nekim posebnim razlogom. Sudbina ili kako već...
I tako sam ja, u tih godinu ipo dana pronašao sebe. Iskristalisalo se mnogo šta u mojoj glavi. Što bi rekle pametnice – spoznao sam sebe samog. Valjda. U stvari, jesam. Nije da sam samo naučio da radim nešto korisno, jednostavno sam i shvatio koja muzika mi najviše odgovara, koji je moj stil oblačenja, šta volim da jedem, čime bih trebao da se bavim u životu, gde bih želeo da otputujem i tako još svašta. Između ostalog, shvatio sam koliko sam dobar a koliko loš čovek, koliko vredim, koji su mi talenti... Počeo sam da prihvatam sve što je različito, imao sam više drugara, počeo sam da izlazim, počeo sam da – volim.
Mogu reći da je to bio početak mog pravog, jedinstvenog života.
Postao sam odličan đak, shvatio sam šta sam želeo da studiram i shvatio sam da je ona, ta sledeća koja se pojavila, baš ono što sam ceo život čekao.
Devojka sa realnim, pravim, savršenim telom Barbike, žena koja me je prihvatila očas-posla onakvog kakav jesam (za šta je meni trebalo sve vreme do tada), duša koja je videla u meni baš ono što je bilo potrebno njoj, moj leptirić koji je pronašao svoj cvet...
Patetično – zar je to ono što mislite?!
Jok! Ja sam oduševljen. I presrećan. A vi kako hoćete, marim ja. Ona je i dalje pored mene, posle toliko godina, i dalje želi da prvo ujutru pogleda moje lice pa tek onda svetlost koja je ušla u našu sobu; ona još uvek može da trpi moj krajnji netalenat i nesposobnosti koje se tiču pevanja; trpi i to što nikako nisam naučio kako se uključuje veš-mašina i što uvek zaboravim da se krpe peru sa belim vešom; svaki put kada dođe sa posla me poljubi i nasmeši mi se ma koliko joj bio loš taj dan; i znam da će uvek biti najbolja majka naše dece i najbolja žena moga ja. Jer ja sam njoj taj isto koliko je i ona meni još uvek ta. I nema govora!
Sve se savršeno uklapa i slaže. Mi i dalje odgovaramo jedno drugom po svim standardima, pravilima, silama i ostalim izbajalim glupostima.
Mi se volimo!
Neću reći da je količina ljubavi među nama ista kao i na samom početku (iako jeste) da ne bih zvučao preterano patetično i onako, kako je danas moderno reći, papučarski.
Ono što znam sada, baš ovog trenutka, jeste da mogu da odem na spavanje, tamo pored svoje mi voljene drage (ha-ha) i zaspim kao beba u njenom zagrljaju.
Evo, zove me već peti put...
Želim i vama laku noć i da pronađete sebi neku sličnu mojoj; ili bar neku koja će biti po vašoj meri.

четвртак, 23. јун 2011.

Četir' žene


To je momenat kada sam na ivici da počnem da vrištim! Al' najozbiljnije. Nije homogenost preporučljiva u takvim objektima, znate. U celoj banci da rade samo žene?! Nikako! Zakonom to treba zabraniti!
Čekam ja, danas, pola sata u redu da bih uplatila jednu najobičniju uplatnicu. Ispred mene petoro ljudi od kojih su dve devojke, jedan postariji čovek (nimalo privlačnog izgleda), jedna žena (40-ih godina) i baba (neodredivih godina). Iza mene dva dečka i jedna devojka. I četir matorke, nafrackane sa visećom kožom, koje rade kao, recimo, bankarke. I sve nešto napućene i izbacile pegave, opuštene dekolteove. Cunami za moje oči! Ne znam, zaista, da li se to bar svidelo onom starijem čiki ispred mene koji se non-stop okretao i gledao da li mu je (18-godišnji) sin i daje na žardinjeri pored vrata. A ona dvojica iza mene, jedina mlada mesaD, onako, ne u mom stilu, a i mnogo su bili iza; mrsko mi bilo da se svako malo okrećem. A i bila sam isuviše gladna da sam samo birala na koju pločicu tačno da se sručim od vrtoglavice...
Nego, razmišljam ja, tako, da bi trebali da uvedu pravilo da u svakoj banci radi i neko muško lice. Obezbeđenje ne računam – oni su ili negde unutra ili pred vratima pa samo blenu za sisatim i gologuzim finim curicama. Pa, ozbiljno! Nek' taj čika-radnik ima i 60 godina, nije važno; tada bih se zanimala razmišljajući o tome kako je, bar, bio lep kad je bio mlad. Što da ne? Ovako, samo muškoj blentavoj polovini one tetkice mogu da se svide.
Ajoj, a tek ulizivanja i slatkoće. Čoveče! Mislim da sam svesno bar deset puta prevrnula očima. Taman da im objasnim da mnogo s*ru i da se vidi da nisu ljubazne jer to žele, već zato što imaju dva zgodna dečkića u hodniku. Ma, lože se stare koke na piletinu, znam ja to. Sve mi je jasno. A na šta, onda, mi mlađe da se ložimo? Na onog dedu što zabunjeno gleda u plakat mašući nekim prospektom ispred očiju? Kao, hladi se... A palačinka znoja ispod pazuha mu se sve više i više razliva po majici.
Kapiram ja sve to, teško je raditi u banci, još teže biti tako star i zblenut, pa živiš zbog one jadne i bedne penzije od koje, još malo, pa nećeš imati ni 'leba da kupiš, a kamoli unučetu da daš za sladoled. Sve je to meni, zaista, jasno. I slažem se, treba ih poštovati, pomagati im i sve to, ali one četir kokoške sa tamnosivom senkom preko celih kapaka i sa narandžastim ružom na napućenim, ali majke mi napućenim, ustima – pa, njih treba sankcionisati. One su, najozbiljnije vam kažem, namučile jednu bakicu više nego ova vrućina koja nas kolektivno ubija već danima. Znači, jedno pet puta su je šetali od šaltera do šaltera jer su zaboravile te ovo, te ono, pa ovaj broj, pa tamo i ovde potpis, pa svrhu ovoga i pride zašto mora da uzme sve čekove! Ma daj, nosi se! Ja bih im tako rekla. (S*rem, ne bih. Ćutala bih k'o govno.) Na kraju je baka preživela sve udar(c)e i odlepršala sa svojim parama i šarenom lepezom.
I tako, kažem vam, treba uvesti i nekog dečaka da radi u banci. Znate, nebitne su godine, ali stvarno!

четвртак, 16. јун 2011.

Sa platna


Ušao je u sobu i zatekao ga kako slika. Svuda po ateljeu, malom intimnom svetu Dorija, bile su okačene šarene slike iz života. Ispod svake bi zalepio četkice koje je koristio za to delo i u donjem desnom uglu, ispod potpisa i godine, dodao bi vreme koje mu je trebalo za izradu istog.
Bio je nag; okrenut ka prozoru. Desnije je bilo veliko ogledalo na kojem je gledao svoje telo. Na prvi mah se zgrozio ugledavši ovakav prizor – sliku svog golog sina kako slika to isto svoje golo telo.
U levoj ruci je držao pločicu sa bojama; preovladavale su crna, bela i siva. Tek u uglu se naziralo malo lila boja. Prstima desne ruke je nežno prelazio po platnu. Kao da je milovao nečije žensko telo... Ipak, usavršavao je svoju figuru.
U pozadini su se čuli zvuci violine sa računara; kao da su pratile njegove poteze; melodija je savršeno odgovarala njegovim nežnim i, nekako, blaženim pokretima. Stajao je na vratima i dalje nemo posmatrao. Kao da je bio opijen prizorom. Što je duže gledao i slušao, imao je osećaj da je Dorij savršen dirigent savršene muzike koja savršeno odgovara onome što je zapravo radio. Na čudan trenutak je zaboravio da je otac onoga što komponuje nag; postao je zadivljeni posmatrač čuda.
Najednom je počeo ubrzano da diše. Njegova astma je počela da ga guši i dečak se prepadnuto okrenuo. Nije znao da ga je neko posmatrao te nije ni znao kako da odreaguje. Dok je pokušavao da se što pre obuče, otac je već pao na kolena pridržavajući se jednom rukom o pod a drugom kao da je pokušavao da zaustavi hroničan kašalj. Napokon, kada je navukao na sebe majicu u šorts, potrčao je ka spavaćoj sobi ne bi li uzeo očevu pumpicu i odneo mu je.
Majka nije bila kod kuće. A mislio je da će i otac otići sa njom i da će biti sam u kući i moći na miru da slika. Međutim, kako je svašta proživeo, i kao mlađi, sa očevom astmom, u svakom trenutku je znao šta i kako treba da uradi. To mu je prešlo u rutinu. Ali još uvek nije znao kako da odreaguje ako ga neko od roditelja zatekne kako slika sebe samog, onako nagog. Nije ni imao od koga drugog da strepi. U kraju u kakvom je odrastao, nije imao puno drugara; niko ga nije razumeo i prihvatio tako 'drugačijeg'. Nije (se) posebno žalio zbog toga. Valjda se i navikao. Roditelji su mu bili najbolji drugari, a četkica, boje i platno najbolji prijatelji – uvek je mogao njima da se okrene i posveti. Znao je da ga nikada neće izneveriti. Mada, imao je dane kada mu ni četkica nije išla od ruke. Tada bi se okrenuo svojim prstima i njima slikao ono što bi u trenutku zamislio. A bilo mu je svega 11 godina...
Kada je konačno doneo ocu pumpicu i postavio ga u sedeći položaj, a ovome bilo bolje, naleteo mu je osećaj stida. Crvenilo mu je izbijalo kroz obraze terajući ga da se znoji i drhti. Nije znao šta da kaže...u svoju odbranu. Nije se osećao krivim – nije učinio ništa loše – ali to nije ni bilo nešto što svaki dan radi.
-Izvini. – rekao je nakon nekog vremena, sedevši i dalje na podu iza očevih leđa. Nije imao dovoljno hrabrosti da ga pogleda u oči.
-Nisi ti kriv što sam imao napad... Mada, lepo sam rekao tvojoj majci da su svi umetnici pomalo ludi. – nije zvučao strogo, nije ni bio ljut pre svega. Čak, više nije ni bio zbunjen. Ali i dalje nije znao da li je normalno da jedno dete tih godina radi takve stvari. Ipak, svaljivao je krivicu na umetničku dušu dečaka. –Pretpostavljam da ti je ovo prvi put... To, da si slikao samog sebe. Naročito golog...
-Jeste...
-Kakav je osećaj? Mislim, jesi li osetio neko posebno zadovoljstvo? O čemu si razmišljao ili šta već? – radoznalost je sve više i više buktala iz njega. Ulio je sinu poverenje i pokazao je da nije bio ni najmanje ljut, samo je bio znatiželjan. Poprilično znatiželjan.
-Ne znam... Nekako sam se osetio ispunjenim. Ne mogu reći da sam bio srećan, ali onako, prijalo mi je. Prvo me je bilo sramota, znaš... Samog sebe u ogledalo. Na momente sam mislio da će mi ono moje ja iz ogledala reći da nisam normalan, ali ipak je radilo sve što sam i ja radio; nije se bunilo... – nevino se nasmejao – Nisam nikoga posebno zamišljao. Više nisam ni razmišljao o tome da sam to ipak ja. Samo sam slikao ono što sam video. Da li sam zbog toga bolestan ili idiot, kako me neki nazivaju u školi?
-Ko ti je rekao da si idiot?! – iznenađeno ga je upitao otac. Znao je vrlo dobro da Dorij nema drugare i da nije omiljeni u razredu, ali nije znao da ga tako otvoreno vređaju. Bio je ubeđen da im se nije ništa konkretno zamerio te da su zbog toga imali razloga da mu tako nešto kažu.
-Mnogi dečaci su mi to rekli. Više puta... A ja njima, ozbiljno ti kažem, nisam ništa radio. Čak im nisam ništa ni rekao za to što me tako vređaju. Ne znam zašto me ne vole...
-Da li si ih rekao učiteljici?
-Nisam. Rekli su mi da ako ih kažem, da će mi izvaditi svu krv i njome naslikati po školi sve i svašta...
-Gospode! Zašto o ovome nisi ranije ništa rekao?! Dorije! Zaboga...
-Bilo me je strah... Ne znam ni sam. I govore mi da sam peder, iako ni ne znam šta im to znači...
Novi nalet astme je prekinuo dalje razbuktavanje situacije. Dorij je ponovo seo ocu iza leđa i ispravio ga u sedeći položaj. Čvrsto ga je zagrlio i prislonio svoju glavicu na očeve lopatice. Počeo je da plače, onako tiho, u strahu. Otac je kroz suze udisao sadržaj bočice za astmu. Violine su sve brže i brže svirale; kao lava, tako su se nagomilavale note koje su preklapale jecaje sa poda.

Sivkasto-lila nijanse Dorijevog tela na platnu su se sušile. Znao je da slika ne može da bude vrhunski lepa ukoliko je iz prvog puta ne naslika onako kako ju je zamislio. Baš kao i njegovo odeljenje. Znao je da, ako ga nisu prihvatili tako drugačijeg na samom početku, da nikada posle ni neće.

(...)

Ušla je u sobu i zatekla ga kako slika.
Bio je nag; okrenut ka prozoru. Desnije od njega je bilo ogledalo na kojem je gledao svoje savršeno oblikovano telo.
U pozadini su se čuli zvuci violine sa lap-topa; kao da su pratile njegove poteze; melodija je savršeno odgovarala njegovim nežnim ali ipak muževnim pokretima. Stajala je na vratima i dalje nemo posmatrala. Kao da je bila opijena prizorom. Što je duže gledala i slušala, imala je osećaj da je Dorij savršeni dirigent savršene muzike koja savršeno odgovara onome što je zapravo radio. Očajnički je želela da mu priđe, da se obavije oko njega i da ga odvede na ples na nako drugo platno.
Ipak, vratila se u dečiju sobu gde su bila dva trogodišnja dečkića koja su je čekala da im ispriča bajku za laku noć.

"We deliver health"


I šta? Kao, ako sam bolesna, zovem njih i oni mi – isporuče zdravlje? Daju mi bócu i ja ozdravim? Aha. Ok... Mada, naziv nije loš; štaviše, mnogo mi se, puno i jako sviđa. Nekako je baš zvučan. I uverljiv...kao.
Ali, bila bi fora da postoji 'nešto' što bi, eto tako, delilo sreću. Pa, kaže – „We deliver happiness“. Baš kul, ekstra i strava! Zamisli. Okreneš taj-i-taj broj, kažeš „ja sam ta(j)-i-ta(j), treba mi malo sreće, šta imate za mene?“, a oni, onako ljubazni, kažu „za Vas imamo nešto specijalno, to-i-to, a pošto ste jako očajni, dobićete i popust od 15%, ali pošto je danas Vaš srećan dan i delimo popuste od 25%, Vaš popust izađe 40%“, i ti, onda, sav srećan, kažeš „hvala Vam puno, zaista ste me sad usrećili“, a oni uzvrate sa „mi i isporučujemo sreću, misija je uspela!“. Dakle, nema tog-i-tog paketa, ali ti si srećan/a jer ti je neko, konačno dao popust na nešto – ništa. A onda ti stigne račun za telefon od puno-i-puno nula, tačaka i jednim zarezom posle kojeg ide ono '99', i ti opet padneš u bedak-trans i rešiš opet da ih nazoveš, ali, onda se setiš da su ti baš oni-i-samo-oni nabili toliki račun, te stoga, odlučiš da ih ipak ne nazoveš zbog čega si srećan/a jer im nećeš pružiti još jedno zadovoljstvo da te zeznu i da sami sebi 'isporuče' sreću.
Majku im lopovsku!
A pre nego što shvatiš da je poziv bio ćorak i da je sve što dobiješ nabiflan račun za telefon, javiš svojoj užoj i široj familiji, užim i širim prijateljima kako oni iz „We deliver happiness“-a daju fenomenalne popuste, a još fenomenalnije ako zvučite krajnje očajno, i onda, za male pare dobijete to-i-to, kako kome šta, po njihovoj proceni, treba da dobije. I onda se svi sjate na svoje telefonske slušalice, izokreću taj-i-taj broj, pa zbog zauzetog tog-i-tog i onog-i-onog operatera, mole se da ostanu na vezi i pričekaju (što, naravno, naplaćuju ali sa 'fenomenalnim popustima'), slušaju neku muzikicu odsviranu na metalofonu i opet čekaju. Kad im se, konačno, neko javi, to bude veeeseo i razdragan glas koji će učiniti sve što je u njegovoj mogućnosti da ih usreći. „Oh, pa Vi ste srećan 13. poziv i dobijate popust na naš proizvod čak 53%! Prijatan dan Vam želim.“ Sve babe, strine i tetke srećne, konačno se neko smilovao na njihov prazan novčanik. Sve dok i njima ne stigne račun za telefon... A onda se neka od njih upeca, pa opet zove onaj broj ne bi li im objasnila kolika su stoka i lopovi, a  oni nemilosrdno slušaju, smeškaju se, dele popuste do sledećeg računa... Zbilja isplativa rabota.

A šta ćemo sa Deda Mrazom koji više ni ne čita naša pisma sa željama?!

петак, 10. јун 2011.

Strah od letenja



-Zvao je juče Miroslav...
-Da. I šta kaže?
-Lepo mu je tamo. Nema, kaže, nameru da se vrati kući.
-Molim? Baš tako je rekao?
-Da. Ima dobar posao, ozbiljnu vezu sa nekom afro-amerikankom i kaže da je srećan. Pronašao je sve ono što je želeo a to nikada ne bi mogao da ima ovde.
-Pa, da li je on normalan?!
-Ne znam. Ko zna kad ću ga sad videti...
-Ne mogu da verujem! Otišao je samo na prokleti odmor i to na mesec dana! I šta sad? Kao, pronašao je smisao života, sreću i sve ono o čemu je sanjao pa nema nameru da se vrati kući?! Baš si pametnog sina rodila, znaš!
-Ne govori tako o bratu! Odrastao je, valjda zna šta radi.
-Valjda...
-Ako je srećan, kao što kaže da jeste, ko sam ja da ga sputavam i vezujem za suknju i sve ono što on ne želi.
-Zar nemaš osećaj kao da nas je izdao? Sve nas!
-Pričaš koješta! Ti kada bi otišla u Ameriku posle dva dana bi javila da se nećeš više vraćati. Ne bi ni čekala tri nedelje kao Miroslav da nam javiš.
-Da, sigurno! ... Ne mogu da verujem... I ti, samo sediš tu i ćutiš!
-A šta treba da radim?! Da odem po njega?! Prekini tako da se ponašaš. Upravo sam saznala da mi je sin odlučio da ostane da živi na drugom kontinentu, i šta treba da radim? Da pakujem kofere? Da bacam sve po kući? Da...ne znam ti ni ja šta radim? Još uvek sam u šoku, znaš.
-Ovo ovde je sve ludnica. Ne zna se ko šta radi...
-Ma nemoj.
-Šta je tata rekao na sve to?
-Iznenadio se.
-Nije valjda?
-Sofija, prekini da mi ideš na živce! Uostalom, zar nemaš šta da učiš? Ili nešto drugo pametno da radiš?
-Naravno, svaki put kad ne znaš šta da mi kažeš, sve prebaciš na glupavu školu i na to da li ja imam nešto da učim! Imam, ali neću! Jednostavno me mrzi! A i sad sam ljuta. Ne bih mogla da se skoncentrišem na učenje...
-'Ajde idi negde, kod nekoga, molim te. Unosiš mi nervozu...
-Sad me još i teraš od kuće. Divno! Šta još sve neću doživeti! I onda me psiholozi pitaju zašto sam loš đak i zašto sam uvek u nekom haosu. Nije ni čudo... – okrenula se i zalupila ulaznim vratima.
Mira, mama, je ostala da sedi u foteli. Posmatrajući vrata, razmišljala je o svemu što ju je snašlo. Sin joj je otišao bez skorijeg povratka, ćerka je u cvetu puberteta, a muž joj je kockar i pijanica. Uvek je bila sama protiv svih. Za sve njih se trudila i radila, a niko joj nije uzvraćao ništa.
Ponekad je želela da nije rodila dvoje dece. Ali, kad već jeste, želja joj je da što pre odrastu i krenu svojim putevima. Tada bi joj ostao samo jedan teret kojeg ne zna kako da se reši.
Sve je počelo od kad su saznali da Zoran ima rak na levom plućnom krilu. Tada se i odao alkoholu koji ga je odveo u kocku, u dugove,... Nije mogla da ga natera da ode na operaciju. Nije to za njega, rekao bi. Nikad nije bila u stanju da se raspravlja sa njim i njegova reč je uvek bila poslednja. Nije nasilan, ni kad je pijan, i nikad se ne bi usudio da je na bilo koji način povredi, ali jednostavno nije ni tip koji će da radi po tuđoj volji.
Otkako se odao porocima, počeo je kasno da se vraća kući, dugo da spava, nekontrolisano povraća, još otežanije da diše. Katkod bi mu bio spomenut lekar, počeo bi nervozno da psuje i odlazi nekuda. Nije se usuđivala da ga prati.
Mada, ima dana kada se može normalno razgovarati sa njim. To se, obično, dešava posle ručka; ukoliko ustane za ručak. Topla čorba ili supa bi ga vratile u normalu, ali ne zadugo. Čim oseti i najmanju potrebu za alkoholom, momentalno se izgubi iz kuće i vrati se kad mu se ćefne. Često prespava u dnevnoj sobi. Ne uspe da se dogega do spavaće. Što Miri i odgovara. Koliko bazdi kad se vrati pijan, ona se napije udišući alkohol koji je nemilosrdno popio.
-Koji debil je tako lupio vratima? – mamurno je pitao izlazeći iz sobe.
-Zorane, molim te. Sofija se opet naljutila i otišla...
-Sjajno. A i ja sad idem. – uvek bi mu prećutala svaki njegov odlazak u nepoznatu opasnost. Ni sama nije znala šta ju je snašlo, ali ugrizla se za jezik i pitala ga je...
-Dokle misliš tako?!
-Kako „tako“? – iznenađeno ju je pitao.
-Znaš ti odlično na šta ja mislim. Kaži mi. Dokle ću morati da trpim i tvoja sva sranja? Kao da mi nije dosta svih gluposti oko dece, još i tebe da moram da trpim!
-Molim? O čemu ti? Optužuješ me za nešto, je l'?
-Čoveče, da li si svestan šta radiš od sebe? Od mene, od porodice! Sve ide u propast. A ja ne mogu sama da se izborim sa svim tim, znaš.
-Ne mogu više da slušam. Idem...
-Proklet da si.
-Šta si rekla? – polako se okrenuo ka njoj i prostrelio je oštrim pogledom. U njoj je sve ključalo. Neka bujica je naišla koja joj nije dozvolila da posustane. Nesvesno je rešila da ide do kraja.
-To što si čuo. Smučio si mi se! Gadiš mi se! – sve više i više joj se približavao laganim korakom. Nije skidao pogled sa nje. Počela je da drhti. Oči su joj bile pune suza. Htela je da vrisne, da klekne i plače. Suzdržavala se svim silama koje su joj navrle u momentu.
-Ponovi to.
-Ponoviću! Skote prokleti! Mrzim te! I sve čekam tre...
Udario ju je. I oborio.
Stajao je kao ukopan. Bio je svestan šta je uradio.
Ona se nije micala.
-Miro, ustani. – viknuo je ali ona nije davala nikakve znake.
A onda je video crvenu tečnost koja se širila na tepihu oko njene glave. Dok je padala, zakačila je ivicu stola.
Stajao je nad njom gledajući lokvu krvi koja je bila sve veća. Gurnuo ju je nogom i okrenuo na leđa. Žmurila je nepomično ležeći pred njim. Nije disala.
Mislio je da sanja.
Nije znao šta da radi.
Protrljao je oči i počeo histerično da kašlje. Kad se malo smirio, poleteo je ka novčaniku i jakni i izleteo kroz vrata.
Zalupio ih je.

Nastao je mir u kući.
Ali, nemir je i dalje vladao.

недеља, 5. јун 2011.

Kad otvorim oči

Klackala sam se u autobusu više od sat vremena. Sparina me je rasturala. Parfem neke ribe koja je sedela do mene, me je davio. Mislila sam da ovaj povratak neću preživeti. Gledala sam kroz prozor u njive koje su bespomoćno isparavale i slušala neke „drekavce“; razbijali su mi vrelu monotoniju. Nešto nisam imala apetita za čitanje, ali zato ona mačka do mene je ubijala koliko se kulturno, šatro, uzdizala.
Kupila je neku knjigu, debelu knjigu i držala je u rukama, onako zatvorenu. Nije ni gledala u nju... Nakon nekih pet-šest minuta, cica je skontala da će malo pametnije izgledati ako ipak otvori knjigu. Što je i uradila. ’Ladno je držala otvorenu knjigu na „Prologu“ i buljila negde u daljinu. „Cool si sada, majke mi!“, mislila sam se u sebi dok sam već tri puta pročitala tekst koji je zauzimao samo pola te stranice... Radilo se o nekoj gimnastičarki kojoj savršeno stoji neka haljina, i sprema se da ide na bal sa svojim mužem. A on je, naravno, srećan što je ona baš njegova žena. Dalje nisam znala o čemu se radi jer me je bilo sramota da tražim od pametnice da okrene list...
Međutim, nakon nekih desetak minuta, kada je naparfemisana ukapirala da je pročitala 15-ak redova „limunadice“ od romana, setila se da okrene sledeću stranu na kojoj je, zamislite, bilo još tri puta više pasusa nego na prethodnoj. Mučno je izdahnula i krenula u nove pobede. Rešila sam da merim koliko će joj trebati za novi napad na nepomična slova.
Odslušala sam dve pesme od po, skoro, četiri minuta, a ona je čitala poslednju rečenicu s te strane. Svaka joj čast!
Mislim, ako joj ne odgovara da čita dok se vozi u autobusu, koja je onda fora da se tako napreže i izgleda k’o neki idiot dok čita knjigu? Ili bar misli da mi mislimo da ona čita knjigu. Ili bar misli da ona čita knjigu... A izula je svoje štiklice i digla noge naslonivši ih na sedište ispred. A ja se pored čvarim i gušim zaglavljena do prozora koji sam otvorila te me i lupa promaja ili šta već...
Nisam mogla da dočekam da stignemo! „Drekavci“ su se neumorno drali, ja sam kao pevušila sa njima, sunce je razbijalo sve nade da će biti prijatno vreme, ali bar traktorista nigde nije bilo. Samo kad pomislim kako bi tek sve izgledalo da su štrajkovi i dalje trajali i da smo morali da čučimo po toj vrućini nekoliko sati duže. Joooj!
A onda sam stigla kući i tu je nastao kraj agonije, a ovde i kraj teksta.
Ipak, ako jednog dana ona likuša dođe do ove priče, da ne mora baš i sa njom da se nateže...
I devojka nije plavuša.