четвртак, 30. децембар 2010.

Misli (zatrpane) u snegu

„Dođi juče.“ visi okačeno na panou iznad stola. Motam ja, sad, po glavi – kako li je to moguće? Da se razumemo, ja bih se rado bacila u eksperiment oko dolaženja prethodnog dana, ali, nažalost, smatram da nisam dovoljno sposobna za takve egzibicije (surovo sam realna; i mrzim tu svoju manu – nesposobnost ka egzibicionizmu u svetu nerealnosti).
Ipak, natpis u crnoj sovi i dalje (meni; mi) bode oči. A i nešto me sumnjičavo gleda žutooka ptica. No, nastavljam da mozgam. I mozgam. I mozgam... I ne uspevam da smotam klupče jasnih misli. Zato sam rešila (nakon ubitačnog mozganja) da pogledam malo (samo malo) naviše – „Izvod iz kućnog reda!!! ;)“. Ma, hajde! Šta, ne smem da unosim opojne droge u dom i da pravim žurke i da uništavam inventar (jebi ga, to je već učinjeno) i slične gluposti?! Ok. A alkohol? NE! A bar...? NE!!!
Ok.
Danas baš nešto (preterano) razmišljam o svemu što me snašlo... (Ah!) ...I svačemu... Pa sam tako (svoje-ne-vremeno) shvatila da sam zaglibila. Mhm... Zaglavila sam se u novi način/stil života(renja) i, iako ima povratka, nije to to. A onda se postavlja pitanje zašto. Ne, to ne želite da znate... Ili ja ne želim da vam kažem... Ili... Sad je svejedno. (Nije svejedno.)
Dobro, rešila sam da ćutim i da furam. Dalje, više, bolje, ili i isto, ali da pičim. Da se ne osvrćem mnogo i ne dangubim (bar mnogo). Šta, ni ova priča nije upalila?! Bedak...
Nego, moj lik je zaživeo, što u tuđim glavama, što u tuđim blogovima; pa je red da neke i spomenem (zar ne?). Naravno, (po)neke/mnoge bih rado zaobišla jer se takvih prisećam samo u mislima; crnim mislima. Dakle, tu je, pre svega i pre svih (jer je prvi) Stefan Janjić (19), kolega/“gari“ s faxa koji me je neko vreme (iz nekih razloga), ne baš redovno ali ne ni neredovno, spominjao u svojim „post“-ovima i taaakooo... Zatim je tu (ah, tu je) i moj novi drugar/komšija, Dario Tenžera (19) koji je, takođe nekim čudom, morao da me spomene u svojim memoarima (hihihihihi) i predstavi me svom širem auditorijumu (1 čitalac). Hvala im (prvom njemu i drugom njemu) na tome. Naravno, ili samo pretpostavljam, uloga koju igram u tuđim mozgovima/pričama je raznolika – u nekim momentima sam Zlea (zlobna i sl. Lea), nekad sam O'Lea (zanimljiva mađarica – otkud im to?!), sve češće sam „Pa, 'de si, Leontina?“ ili samo „Leontina“, pa sam i „'urva“ (jer K ne zaslužujem), a neretko sam i (zamislite toga čuda) Lea! U svakakvim kontekstima. Kulturnim kontekstima. (Bar kod nekih.)
(smeh)
-Pričajte mi  o svom detinjstvu...
-Neću.
-Mhm... Znači, biii..laa je.. zaaat..vaaraanaaa.. u orrrrr..maaan i..
-Ne, ne, ne!
-Razumem da ste imali teško detinjstvo i ovde ste da biste ga se oslobodili. Olakšajte se. Pričajte mi o onome što Vas muči... – peeevaaa doook priiičaaa (hrk, hrk)...

GUARANA – no sleep!!!

уторак, 21. децембар 2010.

TIŠINA...


-Nema na čemu i drugi put... – a znao sam da neće biti drugog puta; nekako sam to osetio i bio siguran. Ćutala je i pratila me u korak. Gledala je u pločnik koji joj se nizao ispod stopala.
Bilo je hladno. Veoma hladno.
Nije ništa odgovorila. Samo joj se omakla para sa usana na koja je disala. I ja sam ostavljao tragove dima u vazduhu.
Tišina koja je visila između nas me je ubijala. Možda baš zato što sam znao da ona nije slutila ništa; tako je nevino bila srećna, iako ćutljiva, ipak srećna. Nisam to želeo da pokvarim. Nisam smeo.
Otpratio sam je do stana i onda krenuo ka svom. Bio sam umoran, zapravo premoren. I morao sam da stanem na svaki prokleti semafor.
Pokušavao sam u novonastaloj samoći da saberem misli i da se sračunam. Znam, otišao sam u minus – to je bilo jasno, ali nisam bio spreman da to kažem naglas. Bar ne još. Iako sam znao da ću morati i to u skorije vreme.
Ne, nije ona kriva, ja sam. Svestan sam toga. Ponekad se plašim sebe. Ponekad plašim i druge. Ponekad se ni ne desi tako nešto ali ja se sve jedno uplašim. Strah me je...
I dalje je bilo hladno... Toliko hladno da sam počinjao da ne osećam sve izrasline u obliku prstiju na svom telu. Svih, živih i zdravih, ali smrznutih, dvadeset prstiju. Svejedno sam koračao. Morao sam. Ličilo mi je kao da bežim. Kao da pokušavam da se sakrijem od svega, svakoga, na neko lepše i toplije mesto. Ali uzalud, gde god da sse nalazim nailazim na sebe. To je najgore.
Konačno sam se sjatio u topli stan. Seo sam i zabio glavu u ruke počevši da plačem. U stvari, ne bih to nazvao plakanjem... To je bilo izlivanje nečega kroz suze. Zapravo, izlivanje svačega. Da, u trenutku me je sve stiglo. Samoća, i ona, i besparica, i hladnoća, i ja...
Odlučio sam da nazovem oca i sve mu ispričam. Stao sam a da se nisam ni pomakao. Odustao sam. Nemam ja na to prava, a boga mi, ni snage.
Sećam se, poslednji put kada smo šetali, nije mu bilo dobro. Rekao bih da se osećao kao ja u prethodnim redovima ove priče. Prazno. Tužno. I svakako tako nekako.
Bilo je i tada hladno. Doduše, ne strahovito hladno, ali je bilo... Hodajući pored mene, isto ne prozborivši ni reči, stavio je ruke u džepove i najednom počeo nešto da mumla; nešto je govorio samom sebi. Valjda je naglas razmišljao ili  ko zna šta... Uplašio sam se. Prvo što je meni proletelo kroz glavu jeste da je skrenuo. Ali nije... Zatim se naglo okrenuo ka meni, prostrelio me pogledom (ne bih znao da kažem kakvim) i samo rekao: „Prokleto je hladno. Razvodimo se.“
U momentu nisam dobro shvatio ili razumeo šta je kazao, onda nisam mogao u to da poverujem, a na kraju sam stao i... i počeo da plačem. Da...
Svako plakanje (ili nešto slično tome što veoma liči na to) me podseti na očevu izjavu da se razvode.
Nisam ga ništa pitao. Nisam mogao. Kolena su mi povremeno otkazivala, srce lupalo k'o nečitavo, a on je i dalje šetao. Smireno. Spokojno. Kao da se pomirio s činjenicom da sutra umire. Ili tako nešto...
Zapravo, sledećeg dana i jeste nestao s lica zemlje.
Samo su mi javili da se ubio.
Obesio se u kupatilu.
Pronašla ga je moja majka.

(...)

Od tada mi teško pada da se zaljubim. Ako me nakon takvog čina čeka samoubistvo, onda - neka hvala. Kakav god da mi je život, još ne želim da nestanem.
I sad se plašim. Plašim se da počinjem da osećam nešto prema Marini i želim to da okončam. A da je ne povredim. Uzaludno prelazim pogledima preko plakata na ulici ne bih li našao neko bezbedno rešenje; nešto što bi me iščupalo iz situacije, izbrisalo iz mog i njenog života i omogućilo nam da nastavimo dalje. Ipak, samo nailazim na obaveštenje da će od sutra da gostuje cirkus „Papazjanija“. Ulaz je 200zarez00dinara. Dođite obavezno!!!

(...)

Cirkus je bio sranje! Sve dosada već viđene fore...

четвртак, 2. децембар 2010.

Iza kišnog prozora

Je'n, dva, tri – i ništa! Je'n, dva , tri – i opet ništa! Usled gladnetila, mrcina ne diže zadnjicu da bi kupila sendvič. Što bi?! To samo goji. Kasnije, sve i kad bude imala veću želju za podizanjem, izdizanjem, nadizanjem ili samo običnim dizanjem iz kreveta ili sa stolice, to neće moći da učini. Ko mari? Niko! Pa, ni ta lenčuga u krevetu.
Pre neki dan smo čule svađu iz komšiluka. Zapravo, to su bili izlivi neopisive histerije zbog neodržavanja čistoće u sobi. Naime, ta jedna (histerično plačljiva komšinka) boluje od iste boljke k'o i ja; ima neku likušu od cimerke koja ne radi ništa. (Ova moja se bar nakanila da odšeta do kantine da kupi da ždere...) Ili radi ništa. Svejedno... To je, dakle, bila tako žučna svađa u kojoj je, činilo se, učestvovala samo ta jedna nesrećnica dok druga, il' bila s druge strane žice il' nije bila prisutna uopšte, il' je neki drugi faktor uticao na njenu nečujnost. (Zidovi nam još uvek nisu providni i nismo imale priliku da odgledamo celu predstavu s druge strane cigala.) I ništa... NaZ dve smo nastavile da slušamo muziku i to je bilo to...
Ovih dana smo se podsetile starih dana (dana naše mladosti) i „naložile“ se na neverovatno čiste, visoke glasove i pesme pevačica grupe T.A.T.U.. Ne, još uvek nismo stigle do lezbo stadijuma (i činimi se da ni nećemo stići), ali to ne znači da „All about us“ i „All the things she said“ nisu ni u kakvoj vezi sa nama i našem bliskom (ponavljam i naglašavam, čisto drugarskom) odnosu. Zapravo, čovek kad nas vidi (ili više čovekova) pomisli svašta; i još svaštije od svašta! Prvensteveno misle da se znamo ceo život, a mi smo samo novopečene paćenice strpane u istu sobu zaključane pod brojem 420 i sl. Nikakva preterano srećna priča...
Ne, ja nemam pare. A trošim ih k'o da ih se*em za izvoz! Kukala mi majka!!! I tako, dok ja mučim muku oko besparice, ova pored mene podriguje ostatke ustajalih mirisa sendviča. Ne smem još koji put da se sračunam sa onim pedeseticama u svom novčaniku – svojim bogatstvom za preživljavanje do kraja ove godine. Gle, tek je drugi u mesecu... Samo ću – hahahahahaha...!!!
Stiiiiiiiižeeeeeee pečenica izmeđ' slojeva crnog hleba kifle, posutih suncokretom, crnim semenkama malim i žutim semenkama malo većim. Da! Ne smem zaboraviti da napomenem da unutar ovog čuda ima i sredstvo protiv zgrudnjavanja...nečega... Plus „Guarana“!
Baš gledam slike svojih veoma „bliskih drugara“ na FacePROKLETOMbook-u i mislim da nešto počinje gadno da mi se mućka u tibi. Ne, nije to zbog blagorodnog sendviča već, oh, sva ta lica... Svi ti nakvarcovani plavušani i plavušanke! OH! Beznadežno OOOOHHHH!!! To...to...to je... OH! Nemam snage da TO, oh, oh, oh, ni opišem! Bezukusno! Ma, to je, ne preblaga, nego, neopisivo dovoljno opisiva reč za TAKO/ONAKO nešto. Da, samo OH!!!
Cristiano Ronaldo... Fudbaler, hm..., tamo nekog veeeooomaaa poznatog fudbalskog kluba. (To je ujedno sve što znam o njemu.) On je meni tako ogavan lik! Nemam neki preterano poseban razlog za to jer mi, ruku na srce, dečko još uvek ništa nažao nije učinio, ali, zijeeeeeeeeee, baš ne mogu da ga smislim. I ne smišljam ga kad ne moram. Čak, setim ga se samo kad me podsete (kao malo pre jedne novine). Nažalost i kad me podsete! Neki kažu da je dečko „topli bratić“, neki kažu da nije, a ja mislim da mene savršeno zabole, kmh, uvo za to ko je i šta je! I još nešto – DOSTA O NjEMU!!!
Pada kiša. Kiša, pa sneg i sad ponovo kiša! J*b'na kiša! Nešto mi sve tako bude tmurno, kišno i prosto bljak kad pada to sr*nje s neba! To ni nije nebo! To su samo neki glupavi, sivi, puni vode oblaci. Fujiška! Eto!
Sad nam stižu gostiiii... Jupi-jupi-jeij!!! Mada, to i nisu oni baš-baš pravi gosti već samo tata i brat lenčuge koja se mota oko mene dok češlja svoju kosu i seje dlake po tek očišćenom podu. (JA sam ga očistila!) Ali, nema veze. Ipak ja nju volim! Draga mi je! Ne bih je menjala ni za sobu sa terasom! Ma, ni za 'ladno pivo! Uf, čekaj! Tu bih već trebala malo da porazmislim... Ma, šalim se ja!!! Zna ona to... Nego, dolazi i njen brat (kao što sam već kaz'la) kojeg ja još nisam upoznala. Tako da će ovaj dan ući u tefter kao „Dan M“(eeting), (kao). I eto... I tata joj je žešći lik! (smile)
Glupača! Nikako da shvati koliko ga voli! Strašno...
E, kiša i dalje pada... Odoh da učim dok mi ne dođu gooostiii... Da!
I, izeo vas vaš Ronaldo!!!
Stigli suuuuu!!!