петак, 19. август 2011.

Zvuci (ne)mira


To je tačno onaj osećaj kada se sve odjednom vrati. Tek tako. Ali s punim pravom. Kada sedim u uglu na stoličici i posmatram kroz višnju u nebo. Sve, naizgled, deluje isto, ali nije... Postaje strano.
A, ustvari, samo je moje oko postalo drugačije. Moje viđenje stvarnosti se promenilo. Stvari oko mene imaju drugačiju notu, ali je suština ostala ista i ja je više ne osećam kao nekada. Sad samo doživljavam to što je bilo tad – nekada.
Kao da i vetar drugačije svira,
ali nije ni to...
Kao da sunce drugačije sija,
ali nije ni to...
Kao da ptice drugačije lete,
znam – nije ni to...
Samo su memorije tu da me sete
da je na tom mestu bio drugi neko.

I sad sedim tamo gde nikada nisam. Na mestu kojim sam uvek prolazila trčećim korakom. Baš to isto mesto sada u meni budi nešto sveto
i opet se osećam čudno.
Na momenat prazno,
na momenat puno...
Valjda tako vreme nalaže da se stvari dešavaju. Znaš onaj osećaj kada zastaneš i pitaš se gde si. Kad se vratim i pretrčim kroz uspomene, imam osećaj kao da sam opet ono dete koje nije imalo probleme i koje je imalo sve što je želelo i to u savršenom obliku. Upravo onda kada je svaki smeh bio iskren, i kada je svačija pružena ruka bila od srca, i kada je svaka sekunda bila ispunjena svetlošću ili sigurnom tamom. Kada je odraz u ogledalu imao zvuk mira i kada se svaki san završavao još boljim jutrom.
Mnoge stvari su odnešene rukom vremena. Većina se nikada neće ponoviti.
Ostalo je samo vreme koje će proći u suzama i bolu,
kroz osmeh i uz sreću;
 da mi pred noge prosipa volju
 i da me vodi tamo gde otići  neću.

Uvek u srcu čuvaću mladost
i vreme koje je iza mojih nogu;
savršeno nebo će čuvati višnju
i znaće šta želim, smem i šta mogu.

Dižem čašu punu ljubavi svima onima koji su bili deo mog detinjstva...
Hvala!

среда, 17. август 2011.

Da osećam opet


Pitaj me koliko imam igračaka... Mnogo. I svakog dana smislim ili napravim neku novu. Volim da se igram. Kada sam bila mala imala sam desetak Barbika i jednog Kena. Imala sam i lego kockice; pravila sam kućice od njih. Posebno sam volela da igram odbojku sa balonjarom. Još uvek imam puno plišanih igračaka – neke me svuda prate...
Da li želiš da znaš ko mi je najbolja drugarica? Nemam je... Mislim da nikada nisam ni imala nešto (ili nekoga) u takvom obliku. Ne verujem ženama. Mnogo puta su me povredile. Zapravo, moja njabolja drugarica se zove Andrej. On je kul lik. I skroz je strejt. Daću ti njegov broj ako ti treba.
Nekad se sama zapitam koga više volim – mamu ili tatu. U različitim periodima svog života menjala se i ta top-lista. Sad je nerešeno. Valjda. Trudim se da, ipak, ne razmišljam mnogo o tome; nemoguće je da sad odlučim koga više volim. Možda mamu... Ili ipak ne. Tatu. U stvari, mamu... Ne znam, valjda tatu... Ili... I mamu i tatu...više volim od...tate i mame...?!
Znam da te zanima šta sanjam, o čemu maštam. Noćas nisam mogla da spavam. Nisam ni sanjala. Samo sam potajno fantazirala o Damjanu. To je sve... O njemu često maštam, eto... Jednom sam sanjala da jašem magarca usred neke srednjovekovne bitke.
Pitaš me šta želim da budem kad porastem?! Hm... Slikarka, valjda. Volim da se izražavam kroz boje. One predstavljaju nijanse mene same. Četkica je moj instrument, a pokreti su moje misli, moje reči. Uživam u šarenim notama i njihovoj bezbrižnoj naivnosti lepote.
Šta je moj smisao života?! Da živim. Sad i nikad više. Ili – sad i nikad više ovako. Mislim da imam moto, kao... „Uživaj dok dišeš!“ Ne zvuči loše. Slažeš li se? Imaš li ti neki moto?
Smrt? Ne bih rekla da je se plašim, ali me jeste, nekako, strah. Kad razmišljam o njoj svesna sam da ona mora da stigne kad-tad, ali se naježim na pomisao da može doći ubrzo. A rekla sam ti, želim da živim; što duže. Lepo je živeti, znaš.
Pitaj me kako se osećam. Iscrpljeno. I punom neke čudne živahnosti. Danas mi je takav dan. Umorna sam ali ipak želim da uradim još mnogo toga. Možda večeras umrem, a dan nisam proživela punim plućima. I srećna sam – vraćaju se sutra. Jedva čekam da ih ponovo vidim. I sita sam. Tata je kupio neku dobru šunku...

Da ja sad pitam tebe nešto – zašto su ljudi toliki gadovi? Zašto Mira nije htela da mi pozajmi svoju gumicu na pismenom iz matematike u sedmom osnovne? Koliko ljudi brinu oko toga da li su dobri ili zli? Zašto su deca tužna i zašto nemaju sve igračke koje žele da imaju?
-Zato.
-To nije odgovor... Ne možeš odgovoriti samo „Zato.“
-Mogu. I jesam...

субота, 13. август 2011.

Pravac u Šabac


Sedmog avgusta je počelo novo šestodnevno iskustvo – Šabački letnji festival iliti „wlf“.
U starom gradu Šapca, tik do Save, održala se deveta fešta koja stimuliše borbu protiv „lošeg ukusa“ i netolerancije. Uz predstave i filmove u toku dana, i raznovrsnu muziku noću, ulice, kej i tvrđavu je napunilo više od 20 hiljada posetioca.
Kako slogan glasi „feel free“, tako je i sve bilo besplatno - ulaz u tvrđavu (gde je postavljena bina) i kamp-mesta za goste. Samo su točeno „Tuborg“ pivo i pljeskavica koštali po 150 dinara.
Ovogodišnji „Šlf“ je počeo u nedelju, te je prostor predviđen za kampere od samog početka postajao sve tesniji i tesniji. Zainteresovani su pristizali sa svih strana i zauzimali svoje rezervisano parče travnjaka na kojem su prebivali narednih nekoliko dana.
Prve dve večeri na muzičkoj sceni su najpre svirali razni demo bendovi, a onda su nastupale zvezde večeri – „Dža ili Bu“ i „Eyesburn“, „Bjesovi“ i „Sunshine“. Već od utorka, od 21.30h, sa bine bi podizali atmosferu samo muzički velikani (tri benda po večeri) sa prostora ex-Yu-a – „Nežni Dalibor“, „Eva Braun“, Neno Belan i Massimo Savić (Hr), Marčelo i Filteri, „The Beat Fleet“ („TBF“ iz BiH), „Zabranjeno pušenje“ (BiH), „Svi na pod“, „Kanda, Kodža i Nebojša“, „Macka B“ (rege muzičari iz Londona), „Letu štuke“ (BiH), „Lollobrigida“ (Hr) i „Psihomodo Pop“ takođe iz Hrvatske.
U sredu je publika bila brojčano nenadmašiva u poređenju sa ostalim danima; „Zabranjeno pušenje“ je, po mišljenjima fanova, bilo glavni magnet koji je privukao toliku masu koja nije bila uskraćena za savršenu atmosferu. Naravno, svaki nastup je bio uspešan i nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
Iako je glavni deo festivala bio noćni muzički repertoar, nikako ne treba izostaviti i dešavanja, dnevna zbivanja u Starom gradu. Svakog poslepodneva, s početkom od 15h, su se održavali free časovi o muzici pod nazivom „Akademija rock'n'rolla“, koje je držao muzički kritičar i novinar, Petar Janjatović. Predavanja su bila tipa: „Otišao sam sa Perom na pivo i pričali smo o svemu – o rok muzici.“ Posetioci ovog druženja su imali priliku da čuju ponešto i od Davora Sučića, poznatiji kao Sejo Seksona, jedan od osnivača benda „Zabranjeno pušenje“, kao i od muzičkog novinara iz Osijeka, Mirsada Mujkanovića, poznatijeg pod pseudonimom Hadžo Mikrofoničar. Nakon dva sata muzičke edukacije, usledila bi dečija predstava, održana na maloj bini postavljenoj između košarkaškog terena i kampa, koja bi zabavljala sve ljubitelje bajki. A onda, ponovo reflektori sa glavne bine preuzimaju inicijativu...
Sudeći po pozitivnim komentarima posetioca i ovogodišnjeg „wlf“-a, za sledeću godinu očekujemo još veću zainteresovanost podržavaoca tolerancije i kulture.
Dakle, družimo li se i 2012. u Šabačkoj tvrđavi?