недеља, 12. мај 2013.

Plutajuće srce (putopis sa krstarenja; drugi deo)

Drugi deo

DAN 8 (28.04.2013; 09:33h/08:33h; Tenerifi)

Dobro jutro!

(17:20h/16:20h; brod)

Vratili smo se iz obilaska CELIH Tenerifa[1]! Divno ostrvo.
Obišli smo vulkan koji je (bukvalno) „konstruisao“ ostrvo. Sve što se okolo vidi jeste kamenje, pesak i to „made by lava“. Sav nakit koji se prodaje je od tog kamenja; neke građevine su od istog. I, iako imaš priliku da pokupiš kamenčiće usput, ako zaboraviš, možeš ih kupiti u prvoj suvenirnici.
Zaista je moćan prizor stajati na nadmorskoj visini od 2,5km i s jedne strane gledaš direkt u vulkan, a s druge u čitavo carstvo njegove „izlučine“. A da ne spominjem sam dolazak do vrha...
Na primorju je temperatura bila oko 17°C; zatim prolaziš kroz nacionalni park u kojem je i do 7°C jer ideš kroz oblake zbog kojih ne vidiš ništa dalje od 2-3 metra; onda stižeš do vrha, daleko iznad oblaka, gde sunce ima glavnu ulogu i dogura temperaturu i do 20°C!

Posle toga smo otišli u mesto (La Orotava) koje se nalazi na drugom kraju ostrva (zapadnijem) i tamo je pravo turističko mesto. Ulice su uzane ko u Veneciji, kućice su spojene i šarene kao iz bajke, plaža je prekrivena CRNIM peskom, a talasi su zastrašujući da ni surferi ne mogu da se izbore sa njima!
Na severu, gde je naša luka (Santa Kruz de Tenerife, ujedno i glavni grad ovog ostrva), pesak je žut.
Interesantno je da su im putevi svugde ko novi i crni kao najcrnja zemlja.
Ljudi „blebetaju“ 100 na sat; tipično za Špance.
U razgledanje ostrva nas je vodila/vozila taksistkinja koja na engleskom zna da kaže nekoliko reči; ali, savršeno smo se sporazumeli!
Jednom rečju, ostrvo je predivno! Ipak, Kazablanka...
(...) Ivan je stigao na Balaton[2]. Ruča.


DAN 9 (29.04.2013; 16:09h/15:09h; Madeira[3])

Kasnim, znam... Ali, jutros sam jedva ustala (oko 9h), a žurili smo da što pre izađemo na ostrvo kako bismo što više videli.
Ovaj put se nismo vozili taksijem. Ostali smo u gradu (Finšalu); vozili smo se žičarom (do najviše tačke grada), pa smo obišli veliki krug „HopOn-HopOff“-om i na kraju se prošetali centrom.
Simpatično je ovo mestašce. Dosta ga sređuju, grade, pa malo deluje zbrkano i prljavo, ali nije strašno. Ali, mesta na Tenerifima su lepša...

Inače, sinoć nismo izlazili iz sobe od 18h/17h! Toliko nam je bilo muka da smo i večeru prespavali! Valjda će danas talasi biti slabiji... Sutra ceo dan plovimo do Malage[4].
Danas je, između ostalog, i godina i pet meseci meni i Ivanu.
Nikad me nije privlačila Jada; sad još manje!

(18:04h/17:04h; brod)

Upravo isplovljavamo.
A ja već po koji put plačem...
U luci je danski brod „AIDA“, nešto veći od našeg (Costa neoRomantica). Prolazimo pored njega i mašemo jedni drugima.
Zaista mi je fascinantan momenat koji, nažalost, ne mogu da objasnim, ali me toliko dirne da mi suze samo liju.
Ovakvi trenuci me podsete da nisu (svi) ljudi toliko loši i da nema potrebe da budemo na ti kako bismo se pogledali ili kako bismo pomogli jedni drugima.
Ono što već nekoliko dana želim da kažem/napišem, a redovno zaboravim, jeste činjenica da na krstarenja ne ide samo „viša“ klasa. Štaviše, njih je najmanje. Možda i ima mnogo bogataša nego što mi se čini, ali se ne ističu; vidi se da su prizemni ljudi.


DAN 10 (30.04.2013; 10:30h; brod)

Sada smo u srpskoj vremenskoj zoni!
Sinoć sam sama bila na večeri. Mama od juče trči na WC jer joj je muka, a ništa nije jela. A tata non-stop trči u teretanu i u teretani.
Oko nas je sve tmurno. Sivo nebo, siva voda. Hladno je i „ljuljavo“. Ja sam se, izgleda, malo navikla na to...
Te mi se spava, te mi se ne spava...


DAN 11 (01.05.2013; 13:05h; Malaga)

Juče sam zvanično bila bolna! I ja sam povraćala – ništa. Tačnije, nisam ništa jela, ali... I onda sam dreeemaaalaaa do predveče, pa noćas nisam mogla da zaspim do 4h.
Naime, jutros smo oko pola 9h sišli s broda i krenuli u španski gradić, Malagu. Budući da smo imali slobodnog vremena do 12:30h, mislili smo da ni nema šta posebno da se vidi; ovde smo samo da bismo napravili pauzu na putu do Rima.
Međutim, Malaga je jedno prelepo, ušuškano, sređeno mestašce po kojem te voze fijakeri, a obleću golubovi, galebovi i papagaji!!! Prepuno je uzanih, popločanih uličica prošaranih suvenirnicama. 
Slika sa Gugla



Vreme nas je fino poslužilo. Čak nam je i juče bilo mirno more od popodnevnih časova.
Sutra imamo „slobodan“ dan.
Eh, kad samo pomislim gde je bio DAN 1, gde smo sad, a gde ćemo biti dok kažeš „Kosta“[5]. Prođe sve brzo. Mada, moram priznati, mnogo je ovo dana za krstarenje; a to nam, valjda, deluje tako jer imamo nekoliko dana koje provedemo samo kruzirajući.
Ja, nekako, jedva čekam da stignem kući. Nedostaje mi moja ravnica, mirno tlo, poznate ulice Novog Sada, ljudi,... I Ivan.
A sad begam na sunčanje...

(18:05h; brod)

Nemam ti ja živaca za te stvari... Ležim 10-ak minuta i to je to...
Svi su videli delfine osim – mene! Nešto sam ih, kao, nazirala u daljini, a čim me nema na pet minuta, odmah se pojave na 10 metara od broda!
Zabrinuta sam. Ivan se ne javlja već osam sati! Ok, provodi se, ima danas dve odbojkaške utakmice, ali, na toj (glupavoj) Jadi (pijane) budale umeju da naprave haose i da se potuku. A moja ljubavica, budimo realni, nije tip koji je sposoban da se tuče/brani. (Ali, ja tebe ipak volim, znaš?)
Da! Danas su mi „zablokirali saobraćaj u mreži“ jer sam prekoračila dozvoljen limit (za koji nisam ni znala da postoji).
Inače, prijatan je dan danas. Igrali smo stoni fudbal (nas četvoro). Ko je pobedio? Zar je bitno...?!

(23:57h; brod)

Ovaj prvi maj će mi ostati u sećanju po mnogo čemu! I mogu slobodno da kažem da je najlepši od svih do sad!!!
Dakle, osim što je Malaga divan grad i što smo se posle porodično zabavljali na brodu, pre večere se desilo još nešto.
Naime, svako veče su organizovane predstave, mini koncerti, cirkus i sl. Večeras smo imali priliku da gledamo i slušamo glumca koji menja glasove, tj. takozvanog trbuhozborca.
Rešimo mama, tata i ja da odemo na predstavu iako nismo znali šta nas čeka.
Kad, pojavi se čovek, Italijan, sa piskavim glasom. Krene da brblja na italijanskom da bi na kraju pitao ko u publici priča francuski, španski, nemački, engleski i, naravno, italijanski. Ko se prozvao, tapšao je. Mi smo tapšali na engleski jezik, šta drugo?!
I, posle toga, izvadi čovek nekog psa u odelu koji ima divan, miran, dečiji glasić. Pas, međutim, treba da se oženi i bira „slobodnu“ damu.
Slika sa Gugla

Krenu njih dvojica (glumac i pas) u publiku da izaberu mladu. Kako nekoj priđu, pas prokomentariše „Ne, nije lepa“ ili sl. Kad, priđu nekoj ženi koja se svidela mladoženji, međutim, teta je – već udata! Ništa, krenu oni dalje u drugi deo publike, ka nama. Mama mi je smao rekla: „Sad će da ti priđe. Nemoj da ga odbiješ!“ I, ko da je znala, mada sam i ja pretpostavila...
Pas kad me je „video“, pitao me je da li sam udata i kada sam mu rekla da nisam, od sreće je digao uši i počeo radosno da laje. Onda su krenula pitanja. Odakle sam? Iz Srbije. Čovek je u čudu zastao i posle nekoliko sekundi me isto pitao. Kada sam ponovila, samo je rekao „Wonderfull!“[6] Pozvao me je na scenu i dok sam izlazila sa novim mužem, intonirao je svadbenu muziku.
Stali smo na sred bine, glumac me je pitao iz kog sam grada i onda su on i pas nešto trtljali na italijanskom. Zatim me je zamolio da pomazim psa, a onda me je pitao da li bih ga poljubila. Rekla sam – da. Onda su se njih dvojica raspravljali gde da ga poljubim. Pas je, valjda, hteo u „usta“ (svađali su se na italijanskom), a onda su našli kompromis; treba da poljubim muža u nos. Prvi put kad sam krenula, izmak'o je glavu, a drugi put me je nakon mog poljupca, poljubio u usta! Ja sam se samo pravila da sam se postidela...
Glumac je, videlo se, bio iznenađen mojom saradnjom. Pas me je pitao da li bih otišla sa njim u disko na šta sam sa oduševljenjem prihvatila. A zatim sam napustila scenu uz gromki aplauz.
Publika je bila oduševljena! Verovatno niko nije očekivao da ću se snaći u iznenadnom zadatku, ali meni je to došlo „ko kec na 11“!
Glumac je prešao na sledeću tačku, tj. životinju. Izveo je pijanog medveda. Natezao se s njim oko nekih reči koje je meda trebao da izgovori na svim navedenim jezicima, pa ga je za'ebavao.
A onda je došla poslednja tačka! Na sceni se igrom slučaja našao neki klinac kojeg je glumac „iskoristio“ za finalni deo nastupa. Međutim, trebalo mu je još šest osoba za to. Ne znam zašto, ali je opet pozvao mene. „Lea, where are you? Come here, please!“[7] I tako sam se ja opet našla na bini. Sa zadovoljstvom!
Stojimo petogodišnji Umberto i ja na sceni, a glumac bira preostale članove ekipe. Odabrao je još četiri starija muškarca i jednu stariju ženu.
Zadatak je bio sledeći: kad stavi mikrofon ispred nekog od nas, taj treba samo da otvara usta, da se pretvara da govori dok glumac odrađuje glavni pos'o. I, tako je on išao redom, podelio nam glasove i ja sam bila neka ženturača koja se samo cereka dok priča. A ja sam se, kako bih bila uverljivija, tresla kao da se zaista smejem. Na kraju mog dela, glumac je prokomentarisao: „You are an excellent actress!“[8] Ej!!! Pa, nisam mogla dobiti veći, lepši, bolji kompliment!!!
Kako smo svi izvežbali svoje glasove, bio je red da pevamo u horu. To je i bilo poslednje što se tražilo od nas.
Predstavu je završio tako što je prvo prozvao muškarce da se poklone i vrate na svoje mesto, dok je ženu i mene ostavio za kraj. Ipak, prozvao je i nju, a sa mnom je počeo da ćaska. Kao, da li mi je ovo prvi put da radim ovako nešto i onda me je zagrlio i krenuo da me vodi iza scene – mi smo sad ortaci i idemo da se družimo. Naravno, u skladu sa njegovim humorom, vratili smo se na binu, poljubio me je, zahvalio mi se, predstavio me i ja sam se uz još veći aplauz vratila na mesto!
Dok sam prolazila kroz masu, nisam gledala ljude, ali sam primetila kako su me svi sa osmehom ispratili.
Predstava se završila i svi smo krenuli na večeru.
Po hodnicima su mi se ljudi osmehivali i klimali glavom. Mogu reći da je mojih, nadam se malih, pet minuta došlo. Sad samo mogu da čekam neke nove, veće momente.
Zaista mi je prijalo ovo! Budući da bih sve batalila kako bih se bavila glumom, ovakav trenutak u mom životu ima ogroman značaj i težinu!
Na večeri smo pili šampanjac jer smo pozdravljali celu ugostiteljsku posadu koja nam je bila na usluzi tokom ovog krstarenja.
E sad, ima i malo mračniji deo današnje priče. Dobro, nije mračan, ali je za mene potresan. Sa Ivanom se nisam čula više od 12 sati zbog celog problema sa mojom karticom. Nervirala sam se jer nisam znala ni da li je dobro. Naravno, povredio se na utakmicama, ali, preživeće!
Sad mogu mirno da spavam. I hoću!
Laku noć...


DAN 12 (02.05.2013; 14:17h; brod)

I, plovimoooo...
Sad smo ručali; u normalnim količinama.
Danas je dan za pakovanje. Sutra smo ceo dan u Rimu, a prekosutra ujutru silazimo s broda. Čoveče, kako je sve brzo prošlo.
Doduše, kad siđemo s broda, tu nije kraj našem putovanju; tu se završava samo krstarenje. Onda nas čeka obilazak severne Italije. Šestog bismo trebali da budemo u Srbiji. Nadam se, što ranije...
Odoh da analiziram „Kurir“; govor mržnje u tekstovima. Tu se, čak, računaju i slike golih teta...

(23:48h; brod)

Ovo krstarenje ne prestaje da mi oduzima dah!
Svako veče se na brodu organizuje neka žurka, takmičenje i slično. U svakom slučaju, sve se svodi na ples. I, kao po običaju, mama i ja smo posle večere otišle tamo.
Večeras je bilo neko takmičenje; ismejale smo se žive. Neću ga prepričavati jer nije ono poenta mog (trenutnog) pisanja.
Konačno ja ubedim mamu da krenemo na spavanje, kad...
U poslednjem redu, za poslednjim stolom sedi neka grupica starijih ljudi. Nikome nisam zapazila facu jer sam uočila drečavo žute cipele na nekoj ženi i okrenula se ka mami da joj kažem da pogleda. Utom, neko viče „Lea! Lea!“ Nepoznat glas, ali ne toliko kao da ga nikad nisam čula. Okrenem se i ugledam – trbuhozborca!!!
Iznenađeno mu priđem da se javim, a on me je prvo pitao – koliko imam godina. „They said that you're 16. But, if you're 16, then I'm 12!“[9], našalio se. Kada sam rekla da imam 21, samo je rekao da sam prelepa. A onda je dodao: „You have fantastic sense of comic moments.“[10] Zahvalila sam se, a onda je ugledao moju mamu.
„Tell me that she's your sister. She can't be your mom!“[11], naravno, džentlmenski je to odradio, a onda počeo i njoj da me hvali kako se savršeno snalazim na sceni i kako se vidi da sam rođena za to. Ja sam mu, jer ja ne bih bila ja, rekla kako je moja životna želja da postanem glumica, na šta mi je rekao da moram uspeti u tome samo da budem uporna.
A onda... Povukao me je sebi da me poljubi. U usta!!! Na šta sam ja uspela da okrenem glavu tek toliko da to ne bude bukvalan poljubac usta na usta... Poljubio me je u desnu polovinu. (Ivane, to se ne računa u prevaru, zar ne?!) I, završio je rečenicom kako sam ga prijatno iznenadila!
Ko bi rek'o da takve stvari mogu da mi se dese?! Jesam milion puta čula kako sam „rođena glumica“, ali me to (još uvek) nije odvelo tamo gde želim da budem. Strah me je, nekako, da me nikad neće ni odvesti i da su to samo prazne priče...
Ipak, neću da razmišljam o tome. Samo znam da je i ovo veče ispalo savršeno i da, zapravo, ni ne mogu da objasnim tu zbrku emocija koja se mućka u meni.
Znam samo da ću sa osmehom da zaspim!

PS. Trbuhozborac se zove René Luden.


DAN 13 (03.05.2013; 18:55h; Rim)

Rim.
Kažu, svi putevi vode u Rim. Sad mi je i jasno zašto...
Međutim, kako sve evropske metropole imaju nešto što ih odvaja od drugih, ni italijanska prestonica ne izlazi iz okvira te priče.
Slika sa Gugla

Nikad nisam volela istoriju, ali sklop građevina iz doba skromnog modernizma sa spomenicima stare rimske kulture, jednostavno me ostavlja bez komentara!
Gužva, masa ljudi na ulicama Rima prosto ubija; guši. Ali uprkos tome, osećaj koji te obuzima dok gledaš svu tu arhitekturu nadmašuje apsolutno sve ostalo!
Sunce je upoklo ko u sred juna kod nas. Ali smo ipak prepešačili pola Rima; od Koloseuma naokolo do Vatikana i onda naokolo nazad. I zaista mogu da kažem da sam osetila, doživela Rim i – bila u njemu!
Sad ću da (vam) ispričam šta se desilo mimo hodanja po istoriji starih Rimljana.
Nakon nekog vremena, kupili smo razglednice i prošli kroz neku uličicu punu ljudi kako bismo videli neku fontanu. U svoj toj masi, primetio me je jedan crnac koji mi je, dok je prolazio pored mene, doviknuo „Very nice!“[12] Ali, ja nisam shvatila o čemu govori jer ga nisam pogledala u tom trenutku. Miki, koji je bio iza mene, mi je rekao da je taj dečko pokazivao na moju kosu ili kapu (crvenu beretku)...
Ništa, nastavismo mi dalje. Posle nekih 20-ak minuta, seli smo kod neke katedrale na jednoj od silnih pjaca (trgova) kako bismo ispisali razglednice. Utom, vidim onog crnca koji je tad pogledao u mene. Ponovo je doviknuo „Very nice!“ i krenuo ka nama. Ja sam mu se zahvalila na šta je on nastavio: „Very nice! I like your hair. I like your hat. You're cool. I love you!“[13] A onda sam rešila da mu pokažem još nešto „kulije“ – svoju tetovažu, na šta je on iznenađeno uzviknuo: „Robert Nesta Marley, the king of Jamaica[14] – rastafari!“ Mama se odmah dohvatila fotoaparata i uslikala nas.
Dečko se predstavio (zaboravila sam kako se zove), a onda nas je pitao odakle smo. On voli da putuje. Čuo je za Srbiju i Bosnu. Rekao je da će doći kad bude skupio pare.
Kada sam mu rekla da studiram, počeo je Mikiju i meni da drži predavanje o tome kako je bitno da učimo, da to treba da radimo zbog sebe a ne zbog roditelja, i kako smo mi buduća Srbija!
Budući da sam ga oduševila svojim muzičkim opredeljenjem, nekoliko puta mi je uputio Bobovu rečenicu iz istoimene pesme „One love, one heart!“[15] Dečko prodaje tanke pletene narukvice ali nam je svima poklonio po jednu rekavši da će da nas čuva, a mene da uvek podseća na njega.
Nakon 10-ak minuta druženja, rešio je da produži dalje (jer mora da radi, a i mi smo žurili) obrativši se Mikiju: „I love your sister!“[16]
Eto...
Tako prođe i moj dan u Rimu. Veselo i znojavo!

(23:58h; brod)

Izbacili smo kofere ispred sobe. Videćemo ih tek sutra kad budemo sišli s broda. Nadam se da sad neće biti nikakvih problema...
Ustajemo za sedam sati!
Nešto sam nervozna... Valjda je Novi Sad tako blizu, a tako daleko...
Ivan se vratio s Jade i već prave retrospektivu iste.
Laku noć!


DAN 14 (04.05.2013; 10:02h; Savona, auto)

I, ponovo u Seniku![17] Kako sam ga se uželela!
Sad idemo da prošetamo Savonom, a posle… Ne’am pojma!
Hoću kući...

(10:53h; auto)

Savona, zbogom!

(14:21h; Đenova)

Uprvao smo se nakrkali pice u Đenovi[18]. Testo je tanko ko flis papir ali zato na njega natrpaju sve i svašta! Ukusno je bilo... Naravno.

(22:236h; Ćinkve Tere[19])

Stigli smo u mesto Riomađore, jedno od pet seoca u nacionalnom parku Ćinkve Tere (pet zemalja”). Ova mesta su poznata po tome što nemaju više od 400 stanovnika, do njih se dolazi isključivo vozom ili brodom, a zgrade su slepljene jedna uz drugu i svaka je druge boje. Simpatična sela.
Tačnije, stigli smo oko 19h i našli “boli glava” apartman za jedno veče (i sitne pare).
Sutra krećemo za Filah (Austrija) i onda, iskreno se nadam, kući.
Riomađore. Slika sa Gugla



DAN 15 (12:06h; Levanto)

Srećan Uskrs onima koji ga slave…
Vratili smo se u Levanto gde nam je auto prenoćio dok smo mi bili u Riomađoru.
Sinoć sam se, između ostalog, čula sa Ivanom. I, prvo što sam uradila – počela da plačem! Valjda, nakon dve nedelje mu prvi put čujem glas, deluje tako blizu, a tako daleko,... Naravno, nakon 10-ak minuta razgovora, nismo stigli da se ispričamo.
Inače, sad smo živi pokisli! Još smo se vozili i brodom pa smo se i smrzli (od Riomađora do Vernace). Upravo sam izvela striptiz ispred železničke stanice presvlačeći se u suve pantalone.
Sad smo na suvom i idemo... ne znam gde.

(15:52h; Piza)

Završismo mi u Pizi[20], znaš, tamo kod krivog Tornja... I, kriv je taj toranj, majku mu. I to mnogo krivlji nego što sam mislila da jeste.
Sad palimo za Firencu, a onda – kući!

(18:46h; Firenca)

Pa-pa, Firenco[21]! Ružna si.

(23:09h; auto)

Trenutno smo na Šelovoj pumpi; prošli smo Veneciju i na nekih 100-ak kilometara smo od Trsta. Na GPS-u smo ukucali Zagreb i donde imamo 314km.
Sad ćemo i da napravimo pauzu da tata malo odrema...
Meni se ne spava iako nisam spavala ceo dan.


POSLEDNjI DAN (06.05.2013; 11:10h; granica Hrvatska-Srbija)

Konačno, evo nas na hrvatskoj granici.
Kiša od juče (od Ćinkve Tera) ne prestaje da pada.

(11:19h)

Evo nas na našoj granici!

(11:25h; Srbija)

Srbijo, najlepša bajko...

(12:56h; Novi Sad)

Sad smo kod Merkatora. U stanu sam za 10-ak minuta!!! J



DODATAK

Volim da putujem. Zaista. Mada, nikad ne bih mogla da živim negde van Srbije.
Daleko od toga da je kod nas sve sjajno i bajno, ali mi prija da na ulicama čujem srpski jezik, da viđam poznate ljude, da znam da sam na svome,...

A možda me je samo strah; ne znam.
Na ova krstarenja najmanje ima Srba. Tačnije, kada nekome kažeš da si iz Srbije, čudno te gledaju i to ne u pozitivnom smislu. Na Hrvate i Slovence su se navikli. Na ovom putovanju je, osim nas četvoro, bilo i još njih troje iz Beograda. Nismo ih viđali.
Slika sa Gugla

Toliko od mene sa ovog putovanja!


[1] Tenerifi  špansko ostrvo, najveće od sedam Kanarskih ostrva u Atlantskom okeanu blizu obale Afrike (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Тенерифе)
[2] Balaton - najveće jezero u Mađarskoj; ove godine je Filozofski fakultet iz Beograda organizovao Filozofijadu
[3] Madeira – portugalsko ostrvo u severnom Atlanskom okeanu; glavni grad je Funchal, odnosno Funšal (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Мадеира)
[4] Malaga - peti grad u Španiji po broju stanovnika (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Малага)
[5] Kosta – odnosno, Costa skraćeno od „Costa cruises“
[6] Wonderfull – engl, [vonderful] = predivno
[7] Lea, where are you? Come here, please. –engl; Lea, gde si? Dođi, molim te.
[8] You are an excellent actress. – engl; Ti si odlična glumica.
[9] They said that you're 16. But, if you're 16, then I'm 12! – engl; Oni su rekli da imaš 16 godina. Ali ako imaš 16, onda ja imam 12!
[10] You have fantastic sense of comic moments – engl; Imaš fantastičan osećaj za komične momente.
[11] Tell me that she's your sister. She can't be your mom! – engl; Kaži mi da ti je to sestra. Ne može ti biti mama.
[12] Very nice. – engl; Veoma lepo.
[13] Very nice! I like your hair. I like your hat. You're cool. I love you! – engl; Veoma lepo. Sviđa mi se tvoja kosa. Sviđa mi se tvoja kapa. Ti si kul. Volim te!
[14] the king of Jamaica – engl; kralj Jamajke
[15] One love, one heart. – engl; Jedna ljubav, jedno srce.
[16] I love your sister. – engl; Volim tvoju sestru.
[17] Senikfran. Scenik; model Renoa, marke automobila
[18] Đenova – ital. Genova; najveća luka i šesti po veličini grad Italije (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Ђенова)
[19] Ćinkve Tere – ital. Cinque Terre; neprilagođeni deo obale Italijanske rivijere; Sastoji se od pet malih naselja: Monteroso al Mare (Monterosso al Mare), Vernaca (Vernazza), Korniglia (Corniglia), Manarola, i Riomađore (Riomaggiore) (http://sh.wikipedia.org/wiki/Cinque_Terre)
[20] Piza – ital. Pisa; grad u središnjoj Italiji; poznat po krivom tornju u Pizi (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Пиза)
[21] Firenca - glavni grad istoimenog okruga i glavni grad pokrajine Toskana (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Фиренца)