петак, 18. август 2017.

Tišina

Neka tišina najviše galami,
a nekad se ćutke najviše uči.
Pa, što nas, onda, toliko slomi,
tera na plač, boli i muči?

Zar tišina ne ume da bude nežna,
slatka, nevina i svima nam pitka?
Zašto je ponekad baš neizbežna
i ne najjasnija i ne baš čitka?

Kada si mali tišina te plaši,
a kad odrasteš... pa, isto biva.
Kada svi ćute, ti rukama maši,
tako svima kaži šta ti se zbiva.

Tišina nekima sve isto znači.
Podrazumeva se, što da se kaže...
Ako ti je teško, onda bar plači.
Iako i tada ćutiš, manje se laže.

Tišina ume da razdvoji dvoje,
da ih zauvek skrije od sreće.
Ali tako bude i kad samo tvoje
ili samo moje srce drugačije neće.

Ćutati treba onda kad baš zagusti.
Retko, tek da se zna da i ono postoji.
Tišinom se najlakše neko pusti
da ode i da više u srcu ne stoji.

Ne volim tišinu. I dalje me plaši.
Strepim šta se u njoj sve krije.
Pa kada krenu – vaši il’ naši...
Tada mi tek do ćutanja nije!

I nemoj mi, stranče, nikada kriti reči,
to će nas još većim strancima načiniti.
Razluči odmah ko će ti biti preči –
jer tišinu više nikad, ni zbog koga, neću trpeti!


Kaleidoskop jednog devojčurka

   Zdravo!
   Zovem se Lea, mada me neki zovu Šumskom vilom, nekima sam Leandra, Leontina, Leeeeja, tatin sam Cvrle i bubamara, a nekome se nekad omane da mi kaže „draga“. U svakom slučaju – za svakoga sam ponešto i poneko.
   Mogu za sebe da kažem da sam komplikovana ali, u svoju odbranu da dodam, sve to na vrlo jednostavan način. Biće da sam samo dobra kombinacija svakojakih gena i hormona, a od toga šta će kome da zapadne zavisi od njih samih. (Ili od toga koliko rano sam ustala.) 
Foto: Slobodan Šušnjević
   Doduše, drznuću se da kažem da sam „morning person“. Volim da se smejem, da budem nasmejana i zasmejavam ljude oko sebe. Premda, naglašavam, moj osmeh se nacrta onako i onoliko koliko uspeš da ga izmamiš. Zbog njega ljudi misle da sve olako proživljavam u životu. Zbog njega misle da mi je sve super. Tek kada se nasmejem ljudi me prepoznaju na ulici. A kada se ne smejem, mnogi se zabrinu. Neki, čak, i kritikuju. I, ma koliko moje raspoloženje zavisi od tebe, od vas, ja nisam džuboks u koji ubaciš novčić i izabereš kako ću da ti se osmehujem i sviram. Kako ću da igram uz tvoju muziku.
   Prešla sam na „ti“. Ne zameri mi, dragi čitaoče koji si izdvojio svoje vreme i stigao makar do ovog pasusa.
   Elem...
   Tvoja muzika može da mi se svidi, ali i ne mora. Mada je sve u redu dok (je) ne siliš i ne forsiraš. Dok se ne postavljaš prema meni kao superiornije biće. Nemoj da mi lupaš šakom o sto. Jer ja nisam džuboks kojim možeš da upravljaš. Ti mi ne možeš biti autoritet. Pa bi bilo bolje da se postaviš kao uzor. 
Na jugu Banata,
bulke i izgužvane bubamare.
Negde oko dva sata,
juče pre crnila, leda i poplave.

Foto: Slobodan Šušnjević
   Jer imam i ja novčiće u džepu. I njih koristim da pustim sebi muziku; ali muzika je ceo svet. Sve njegove lepote i grozote. I jeftin je, iskreno da ti kažem. Ali ume skupo da naplati. Pritisneš li pogrešno dugme, koštaće te. Nekad se, znam, pokvari i sam od sebe. Pa ti račun presedne, ali nemaš izbora nego da ga platiš i nastaviš dalje. Ili da batališ tu muziku...
   Ja sam Lea. Sebe volim da zovem blentom, smotoljem, bangavkom. I Cvrletom. Dobro, dopada mi se i ono – Šumska vila.
Volim svima da tepam, da koristim deminutive. Volim sve što je malo, slatko, onako da ti se pod kožu uvuče. Kao krpelj. Ali ne volim krpelje.
   Neke stvari je važno (ili nije, sam odluči) da znaš o meni, dragi čitaoče. Jer, ne daj da te zavara virtuelni svet ideala i idealnog. Moja muzika nije takva. I tebi se ne mora dopasti.
   Ne volim da kukam, mada kukam. Volim da kuvam, mada ne kuvam. 
   Volim da jedem i brzo se gojim. Mrzim da vežbam, pa i slabo skidam kile. Najbrže smršam kada me nešto izjeda iznutra. Najčešće su to ljubavni problemi. A najnajčešće ne razmišljam o izgledu uopšte. 
Foto: Slobodan Šušnjević
   Romantična sam ali ne volim iluzije. Osećajna sam ali ne volim patetiku.
   Beskrajno sam tolerantna, ali ne tolerišem ako neko ne želi da toleriše mene.
   Mnogim vernicima sam omiljeni i najdraži ateista. Ne osuđujem. Verujem da je vera stvar potrebe i nema ja šta da se tu mešam. Kao što ni meni nema šta ko tu da se meša.
   Mnogim politički osvešćenim osobama sam omiljeni socijalista. Levičar. Liberal. Mrzim politiku i smatram da državu ne treba da vodi političar već, pre svega, čovek i osoba iz naroda. Ne neobrazovana i zatucana persona, već jednostavna osoba kojoj je stalo i do onih koje ne poznaje, a ne samo do sebe. Neko kao što je jedna Šumska vila koju poznajem, ali to sad nije važno... Daleko su izbori, a još dalje od toga su moje ambicije da se uplićem u takve priče.
   Teške priče.
   Nisam ni za Rusiju, ni za Evropsku uniju, a ni za Ameriku. Jesam za Pokret nesvrstanih, jesam za Jugoslaviju (SFRJ). Mislim da Kosovo treba da bude nezavisna država jer je bolje da sa tim parčetom zemlje živimo u zdravom razvodu, nego u bolesnom braku. Isto tako sam i za potpunu autonomiju Vojvodine. Da ne kažem da sam i za to da i ona postane nezavisna. Vojvodina je kao Jugoslavija u malom. Otud te dve krajnosti u mojoj glavi. 
Zauvek ću voleti tu ravnicu
i nad njom nebo.
Svakog čvorka, cvet i pšenicu.

Voleću proplanke Fruške gore,
Dunav i konje.
Vojvodino, najlepše moje more.

Foto: Slobodan Šušnjević
   I da... Da ne zaboravim. Mrzim granice! To je jedna od besmislenijih tvorevina. Mi smo građani ovog sveta, mada i pošast. I ne znam odakle ikome ideja i pravo da se za parče zemlje otima i nogom povlači crtu dokle smeš slobodno (ili „slobodno“) da se krećeš.
Uvac, Sjenica.

Foto: Goran Velemir
   To me dovodi do ratova. Oh, izem ti svako oružje koje je ljudski um iskoristilo da ubije drugog čoveka i drugi ljudski um! Ne znam odakle ikome ideja i pravo i za tako nešto! „Misaone životinje bez pola mozga“, kako kaže jedan moj poznanik. 
   Zalažem se za LGBT prava. Zalažem se za sva ljudska prava. Za jednakost. Za poštovanje. Za ljubav!
 
Foto: Ervin Salgo
 Važno je i da znaš da glasam za vakcine i legalizaciju kanabisa. (Legalizaciju u svakom smislu.) Priče o GMO proizvodima me opterećuju koliko i šta će biti sutra za ručak. Osim ako nisu na meniju sveža paprika i svež krastavac. To ne volem. Muka mi je od mirisa, a od ukusa to pređe u sledeći stadijum. S lubenicom je ista priča.
   Ali zato volem paradajz, bela luka, piletinu i prastetinu, naročito svinjske uši, papke, rep i, razume se, kožuru. Pi’tije bih mogla stalno jesti! Voda mi je omiljeno piće. Nakon vode dolazi mleko. Sve ostalo mi nije neophodno. Osim supe! Supe s knedlama... I osim čokolade! Mnoooogoooo čokolade! I ti si pomislio, čitaoče, na Milku s keksom od 300 grama?! Ako jesi, najdraži si mi prijatelj u ovom virtuelnom svetu! 

   Volim kreativne ljude i kreativne stvari. Do te mere da, ukoliko su jestivi/e a baaaš su kreativni/e, ma koliko da su od čokolade, neću ih pojesti. To dosta govori o svemu.
   Obožavam da čitam. Horori, psihološke drame, misterije i trileri su mi najdraži. Obožavam španskog pisca Karlosa Ruisa Safrona i svima preporučujem serijal od pet knjiga pod nazivom „Groblje zaboravljenih knjiga“. Ne volim nešto naročito da čitam poeziju, ali je pišem. Mnogi ni ne znaju da imam izdatu zbirku pesama „S druge strane nosa“ (2008).
   Osim čokolade, ne diraj mi snove i neograničeno vreme za spavanje! Nedavno sam ustanovila da sam alergična na rano ustajanje. Zaista!!! Svaki put kada ustanem jako rano, pa nisam dovoljno naspavana, počnem da kijam i slinim. Pa mi se zapuši nos, pa me svrbi vrat. Alergija na rano ustajanje, nema šta drugo da je. I neizlečivo je! I svakim danom se granica ranog ustajanja pomera za minut nagore. 
Foto: Peđa Jagić
   Velika sam maza. Ko ima živaca da me mazi i češka, u stanju sam da podelim s njim/njom  i „Kinder bueno“. Majke mi! (Ili, što bi na ovo moja mama rekla: „’Ajde se malo kuni i u tatu, može?“) Dobro... Tate mi!
   Hm... Šta je još važno, a što možeš videti u kaleidoskopu jednog devojčurka, a kad ga zavrtiš, zagolicaš, daš kockicu čokolade s keksom, trepneš i uveriš da je život češće lepa muzika...
   Možda možeš nešto i sam da otkriješ, dragi čitaoče. Znaš već kako... Snaći ćeš se, verujem. Možda ćeš se razočarati. Nije to ništa strašno. Možda ću se i ja ukočiti i neću hteti da se zavrtim. Ali ni to nije strašno.

   
Tako mi svih čokolada na svetu!
Foto: Ivana Mikloši

недеља, 7. мај 2017.

Stranac lutalica

Mnogi su bulevari dočekivali tvoje stope,
slušajući ritam tvog poletnog života;
verovala si da će nekad s tobom da se stope
i da negde nećeš biti stranac il' tuđa kokota.

A tvoj prvi dom skriva prave strasti,
čekajuć' da svratiš i makar kažeš: "Zdravo!"
dok ti tragaš svetom puna sjaja i slasti,
tragajuć' za svetom gledajuć' samo pravo.

I sad nisi srećna, nit' na svome putu.
Izgubljen si šetač nekih drugih snova.
Ne znaš kuda dalje, biraš drugu rutu,
a svaka je još teža i za te mnogo gora.

I uporno se nadaš...

...da su tuđe ulice sad postale tvoje
i da tuđa svetla sijaju baš za te...
Nepoznati ljudi tud' prolaze i stoje,
dok u toj tuđini u stopu te prate.

Pa se osvrneš i željno potražiš te oči
o kojima maštaš od daleke mladosti...
Možda neko nekad pred tobom i iskoči,
al' stranac si u tom srcu i u svojoj prošlosti.

Foto: On point preparedness

субота, 8. април 2017.

ONA zvana PROLEĆE

Ona je večno ostala dete
i ko da ni dana ostarila nije...
Svo to cveće, nebo i planete
radost su koju ne ume da sakrije.

Njene noge preskaču potoke,
preleću duge i vijaju leptire;
njena duša još ne spozna poroke,
nit' kak'e zablude, zla il' nemire.

Ruke joj nežno miluju vetar,
dočekuju sunce i grle sreću.
Njene su oči najblistaviji par
koji zaslepljuje svaki fenjer i sveću.

A miris kože, haljine kratke
i njene guste, čupave kose,
opijaju kao kakve reči slatke
koje je s lakoćom do oblaka nose.

Zvuk pokreta i njena glasa pitka
mame i slavuje, te lete u tišini -
proleće je njena pesma čitka,
a svaki stih je novi stepenik ka visini.

Boje su njene misli i najjača vera.
Kad ućuti, misliš - možda pati...
Ali, takve tuge na ovom svetu nema,
jer svaka sreća baš nju svuda prati!

Foto: Daily Telegraph

субота, 1. април 2017.

Heroji

Da li se rode il' za života stvore -
al' heroji su oni što se snažno bore
i osmehom pred sobom što je tužno krče,
ne traže izgovore, već samo napred trče.

 Ne daju da im java bude noćna mora,
a za velike korake najvažnija im je volja
uz koju ovaj svet čine mestom boljim;
tu su i za druge celim bićem svojim.

U borbenim redovima njihova su imena
i uvek su deo pravednog plamena.
Heroji su ljudi koji druge ljude paze;
kroz život, premda, lebde, ali hrabro gaze.

Njih treba grliti i osmehom darivati;
i njima treba tepati i od ludih čuvati.
Znajte, i heroje ćete nekada pronaći u tami,
i možda stoje jedini, ali nikad nisu sami!