четвртак, 26. мај 2011.

Iz dnevnika...

Te večeri je opet nestala struja. U naletima čestih restrikcija, više vremena su provodili zajedno, okupljeni oko sveće. To su bile idealne prilike za priče iz detinjstva njihovog oca i vickastih prisećanja njihove majke. Deca bi uvek uživala i uvek tražila još. I, premda, su znali sve napamet, postao je simpatičan ritual druženja oko bakljice postavljene na sred stola koja je rasterivala mrak pred licima ushićenih članova porodice.
Najčešće bi takva druženja pratilo neko nevreme, te i razne igre „pogađanja životinja“ i slično. Okupljeni u dnevnoj sobi na trosedima, uživali bi podjednako u čarima tame koju bi krasila porodična idila. Nije im trebalo mnogo da bi bili srećni. Dovoljno je što su takve trenutke provodili zagrljeni u ljubavi.
Kako je sutradan bio radni dan, deca su morala ranije na spavanje; ušuškani u svojim krevetima, trudili su se da utonu u san, deo nekog događaja iz očeve mladosti. Kiša nije prestajala. Nemilosrdno je tukla o poluspuštene roletne na prozorima, propraćena jakim bljescima munja a zatim i glasnim zvukom grmljevine.
-Laku noć.
Nisu se plašili nevremena, znali su da su na sigurnom.
-Šta misliš da mi sad živimo u vremenu kad je tata bio mlad?
-To bi bilo ekstra! Samo... Ko bi nam, onda, bili mama i tata?
-Ma, oni da su nam roditelji i da svi zajedno živimo u tom vremenu. Znaš, kad nije bilo puteva kakvih ima danas, kad se kupalo u reci i nedeljom se pekao hleb...
-Može! A, tad nije bilo ni kompjutera ni mobilnih telefona...
-Pa? I bilo im je bolje nego nama sad. Bilo bi dobro da izmisle mašinu za vraćanje u vreme. Ja bih volela da odem u taj period na jedan dan. Taman da upoznam tatu kad je bio mlad i da vidim kako je sve izgledalo i da se vratim nazad...
-Izmišljaš. To se nikad neće desiti...
-Znam... A baš bih volela.
-I ja. Hajde sad da spavamo da nam ne dođe mama da nas utiša...
-Aj važi. Laku noć.
-Laku noć.
Svaki put kada bi sevnulo, a potom i zagrmelo, prekrili bi se svojim jorganom preko glave i zamišljali da su na nekom lepšem mestu; sigurnijem. Svi zajedno, naravno.
-E...
-Molim?
-Je l' se ti plašiš?
-Malo. A ti?
-Pa, da...
-Hoćeš da dođeš kod mene u krevet?
-Hoću! Taman, ako nam se nešto desi, bar da ti i ja budemo zajedno.
-Mali, ne lupetaj, molim te.
-Samo kažem...
-Nemoj mnogo da se drmaš. Hoću da spavam.
-Potrudiću se... E, je l' me voliš?
-Kakvo ti je sad to pitanje?!
-Pa, lepo... I? Je l' me voliš?
-Naravno da te volim!
-Koliko?
-Mnogo. Ne mogu da opišem koliko...
-Je l' me voliš bar do Meseca?
-I više.
-I nazad?
-I još više!
-To je kul! I ja tebe volim. Više nego do Meseca i nazad. Možda do Marsa i nazad.
-Samo?
-Ma, šalim se!
-Aj sad da spavamo.
-Ok.
Kada su se konačno smirili, šćućureni jedno uz drugo, tako je sevnulo da je u istom trenutku puklo! Bilo je blizu. Oboje su vrisnuli i pokrili se preko glave. Noge su im virile te su uplašeni počeli da se koprcaju pokušavajući da oboje celi stanu pod taj jedan, mali jorgan. Ko zna ko im može pojesti noge dok su im glave na sigurnom...
Već sledećeg trenutka, na vratima njihove sobe, sa svećom u ruci, pojavila se mama.
-Jeste li dobro?
-Pa... Plašimo se!
-Hoćete kod nas u krevet?
-Hoćemo! – srećno su uzvikivali iskačući iz kreveta i jurcajući ka vratima. Mrtva trka; ko će pre stići do spavaće sobe i ko će gde leći u krevetu. Bilo im je jasno da će biti u „sendviču“, samo je bilo pitanje ko će spavati pored mame a ko pored tate.
Poređani kao sardine, muški su zauzeli jednu, a ženske drugu polovinu krevetnog prostranstva koje je za četvoro, ipak postalo tesno, ali ostalo čarobno.

четвртак, 19. мај 2011.

Kriza srednjeg mozga

Stigne me na momente, priznajem, neka tuga. Poželim, iskreno, da nisam tu gde sam. Volela bih, majke mi, da se vratim u onaj svet kada nisam morala baš sama da brinem o sebi. To, obično, stigne studente na početku studiranja, a mene je to tada zaobišlo i sad me spopada...
Nekako, što sam duže ovde, to mi više nedostaju stvari tamo, čak i neke za koje nikad ne bih rekla da će mi imalo nedostajati. Nastaje zbrka u mojoj glavi! Ne mogu da se pokupim sa svim što me je snašlo; neorganizovanost i lenjost mi se sve više i više obijaju o glavu, a ja, čini mi se, nisam sposobna da umešam u sve to i malo ambicije koja se krije tu negde, kao i plan i program koji je bio aktuelan pred dolazak, ulazak u priču o meni kao uzornom studentu. Ne, ne kažem da nisam uzorna, ali umem i uzornije sve da odradim.
A stigne me sve to kad mi se desi nešto što je daleko od mogućnosti da sama rešim problem. Svesna sam ga, pronađem i rešenje, ali nekako, kao da nemam hrabrosti da preduzmem nešto konkretno. Samo priča od mene! Sve ja to znam, sve mi je jasno, sve kapiram, al cvrc! Nije da nemam motivaciju za sve, ali... Ne znam, valjda nemam ni na koga da prebacim odgovornost ili krivicu osim na samu sebe. I to mi smeta. Jeste... Nekako, nisam u stanju da budem samoj sebi mama. Bila bih svima ostalima, bez problema, ali sebi – nikako! Pa to ti je...
Kad se samo setim onih dana kada sam bila kod kuće, da ne spominjem dane kada sam bila maloletna, joj, pa šta god da se desi tu su roditelji da sve nekako reše. Sad nema (toliko) toga. Nedostaje mi... To spada u onu listu „Nikad mi neće nedostajati!!!“. A nisam baš neko ko je vezan mami za suknju, a to je zato što moja mama ni ne nosi suknje. I metaforički i nemetaforički rečeno.
Nedostaje mi to druženje. Najiskrenije druženje koje mogu imati. Fale mi trenuci kada treba licem u lice da kažem da sam napravila neku glupost pa da istrpim kritike na moj račun koje su, naravno, uvek s pravom izrečene. Želim da se vrati period kada bih se samo zezala, pa onda prevrtala očima na pitanje „Zar nemaš ništa da učiš?“. I kada bih, zatim, otišla da učim i dobila peticu samo zbog roditelja! E, to mi sve nedostaje! Samo kad se setim koliko sam mrzela nedelju! Sad me ni ne dotiče toliko jer nije dan kada striktno moram da se pri'vatim knjige.
I sve sad ovo zvuči klinački i glupo i smešno i... Ali, baš me briga! Zašto ne bi mogle da mi nedostaju tako neke stvari? Zbog čega ne bih mogla da se uželim momenata kada smo svi bili zajedno, kada smo delili i lepo i loše, kada se nije sve odvijalo preko telefonske žice i kada smo u potpunosti bili u toku međusobnih dešavanja? Iz kog razloga ne sme da mi nedostaju i dobri i glupi profesori iz srednje, dobri i glupi drugari/poznanici iz iste te srednje škole? Mislite šta hoćete, ali meni se čak jede i masna supa koju kuva moja baba, slano pohovano meso, pa i spanać koji je spremila iako sam je zamolila da napravi bilo šta drugo samo ne to. Možete li zamisliti i da mi nedostaje i svakodnevno zivkanje moje druge babe, i konstantno pričanje istih priča, slušanje istog kukanja i ostalog? Da, nedostaje mi i to...
Ne volim što se sada vode, neću da kažem svi, mišlju da je student u gradu samo zbog studiranja i da ga maksimalno ne treba uznemiravati jer je, ili na predavanju ili uči. Zamilsi samo...
A sad mislite šta hoćete! Isprozivajte me koliko hoćete! Baš me briga!
Samo treba da prođem krizu „zakasnelo-početnog studiranja“, da odradim sve najbolje što umem i to je to. Za ostalo će biti vremena i prilike! Zaboga, tu je ceo raspust, čak do sredine oktobra...

I ne učim sada (kao što se da primetiti)! Slobodno može neko da me pozove i „ometne“ od učenja. Nemam ništa protiv... Jer sam, kako ono beše – neorganizovana i lenja! Jeste!

среда, 11. мај 2011.

Roza mrlja


Inače ne volim da se hvalim svojim kvazi-znanjem iz oblasti koju studiram – žurnalistike – ali danas sam posebno izrevoltirana, i baš bi mi čučnuo jedan tekst o nečemu što se tako nekih stvari tiče. Ne mogu da obećam da ću biti kratka i da neću daviti, ali mogu da obećam da se, možda, i nećete složiti sa mnom. Što je i u redu, pazite. Zato, čitajte i, za promenu, ostavite neki komentar... Hvala unapred!
Takođe, želela bih još nešto da vam kažem, kad sam već na početku (bar drugog pasusa), a to je sledeće: ne volim da provodadžišem svoje tekstove, u smislu, da teram nekoga da mi kaže svoje mišljenje o istom, ali ova tema je takva (tj. biće takva) da je zaista poželjno da se izjasnite. I, sad ću komentarisati sve, celu situaciju iz lične, subjektivne perspektive, ne trudeći se da budem profesionalni novinar jer nisam raspoložena za tako nešto, a i blog nije mesto za surovu objektivnost. Hvala još jednom!

U poslednjih mesec dana se uspešno kotira priča o „folk kulturi“ i svemu onome što ona prouzrokuje. Naravno, pripadnici malopre pomenute „umetnosti“ nek' se ne osete prozvanim, a ja ću se truditi na ne budem baš surova kao što jeste naša folk realnost. Nisam preterani profesionalac na tom polju, ali me to, naravno, ne sprečava da u našoj slobodnoj, demokratskoj zemlji kažem svoje mišljenje. Znate, istina ume da boli... S toga...
Kao što kazah, tema „Narodnjaci NISU zakon“ je nešto što se nama (nekima, mnogima, nažalost ne svima) uvukla pod kožu i postala glavni akter debata. O čemu je reč. Zapravo, radi se o tome kako je sve počelo, ta „kultura“, kako se odvijala i na kakvoj je poziciji danas. Da se razumemo, ne radi se samo o muzici već o svemu što je proizvod kiča, onog roz(l)og. Ne mogu da kažem da pouzdano znam kako je sve to krenulo da se dubiozno vrti po glavama širokog auditorijuma, da li je sve krenulo s Lepom Brenom, tadašnjom vlasti Slobodana Miloševića ili nekim desetim likom, ali znam kako je to sve funkcionisalo oko perioda kada su nas bombardovali pa do sad.
Neki stručnjaci (naglašavam – stručnjaci) navode da je novonastali režim Miloševića prouzrokovao bljuvanje nečeg tradicionalnog i uklanjanje nečega vrednog i urbanijeg, te da je Jahreta bila prva koja je svojim performansima bljuvala nešto što bi trebalo da se zove muzikom itd. Činjenica jeste da, ko god bio pokretač, to što se dešavalo je bilo masovno prihvaćeno! Što je loše. „Muzikom protiv rata!“ je dugogodišnji slogan koji se diže u vis kadgod se desi da je narod meta nečeg nasilnog. Sad, ja neću tumačiti ratove koji su se zbivali u periodu 90-ih, ali najsvežiji primer je upravo bombardovanje. Ipak je to bilo nešto što me je lično dotaklo i povredilo jer sam tada bila starija i znala sam šta se dešavalo. Ali ne do detalja... (Detalje sam saznala skoro.) Sada, kada znam kako je sve išlo i kakve su stavove imali oni kojima su ljudi verovali, način na koji su ih predvodili, naježim se! Prosto mi naleti neopisiva bujica besa da bih im, naprosto, poželela sve najgore! Ružno od mene, ali i ružno od njih.
Ko bi još normalan u toku NATO napada, na rozu mrlju na mapi, na našu zemlju, držao koncerte u sred centra glavnog grada?! Dok okolo sevaju bombe i dok ljudi ginu s decom u naručju, visokointelektualna masa se na trgu zabavljala uz visokoprofesionalne i veoma patrijahalne „umetnike“ koji pesmama prekrivaju ljudima oči ubeđujući ih da ćemo mi pobediti i da je sve ovo mačji kašalj za nas i sl. Zaboga! Porodice i prijatelji su im u tim trenucima umirali dok su oni igrali kolo i izigravali velike Srbine uz lošu muziku!!! Zar su zaista mislili da će bombarderi čuti pesmu „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine...“ i da će se uplašiti, pokupiti se i otići kući?! Sramoti nikad kraja! Oni su se svi s osmehom na licu, kao na nečijoj svadbi, veselili uz velelepne glasove i zvuke Cece Ražnatović, Mire Škorić, Lepe Brene, Džeja, Ivana Gavrilovića (i njegovih poznatih „200 na sat“) i ostalih. Maloj deci su na čela lepili papire sa slikom mete! A oko njih su i dalje ljudi gubili živote...
-Da li ste čuli da je jutros Beograd proglašen glavnom metom za bombardovanje? – pitao je novinar RTS-a gospođu Ražnatovićku dok je okolo dreštala muzika u pratnji vokala zaluđene mase.
-Jesam i baš me briga! – odgovara Velika Majka Srpkinja.
Šta te briga??? Ona je, tobože, rešila da tu opasnost prevaziđe tako što će biti sa svojim narodom uz muziku. Tako će pokazati da se ona/oni ničega ne boji/e i da se ponosi time što je srpkinja. Ma nemoj! Mislim da su tog dana imali neizmernu sreću. Pa, mogli su svi da izginu na licu mesta, na tom jednom mestu, samo da se neko od bombardera zeznuo i bacio na njih jednu bombicu. A zbog čega sve to? Pa, kako?! Gde je Ceca, tu su svi! Ona je uvek na pravom mestu i ona zna šta radi što je, oh naravno, uvek ispravno. Umesto da su sa svojom porodicom bili u kući/stanu i družili se (možda po poslednji put), oni su se sjatili na sred Beograda gde je bilo najopasnije. Kažem, imali su neverovatnu sreću...
A da ne spominjem „branjenje“ mostova! Pa su i tamo održavali koncerte i veselili se jer su jedino tako mogli da sačuvaju ćuprije preko Dunava. I svi su, opet, bili srećni! Pevači su zabavljali za finu lovu, a narod se spuštao na najniži nivo. Ali, ko mari? Folk ih je sve spasio.
E sad, takvi ljudi (mislim na estradne umetnike) ne bi ni postojali da  im mediji (novine, televizija i radio) nisu poklanjali toliku pažnju. Kapiram ja da su svi trčali za prama i ostalim, ali zna se šta je uloga medija bez obzira na režime i vandredne situacije – da informiše, obrazuje i zabavi. A ne samo da zabavi! Danas je sve još gore. Ali ja još nisam stigla do danas...
Kao, na TV-u se slušala loša narodna muzika, gledale su se polugole pevačice samo da bi se narodu skrenule misli sa loših stvari koje su ga zadesile. Tako je, kažu, sve i krenulo; posle Tita. Tu je prednjačila roza mrlja od loga televizije PINK. I tada su svi počeli da veruju ružičastom (kao danas što veruju i Vanish-u) i da gledaju kroz roze naočare koje su gurale u propast. Sve više i više... Trovali su narod, a onda se žalili kad je neko njih trovao. Šljokica, silikona i loših vokala je bilo na svakom koraku, u svakoj minuti TV programa, na svim naslovnim stranama novina, na svim bilbordima.
Ja sam gledala neprevaziđeni „Cartoon Network“ i slušala dečje pesme „Kolibrija“. I bilo mi je super. Zdravo okruženje. Ježila bih se, samo, kada bih čula zvuk sirene koja je bila na sto metara od moje zgrade. (Vratila sam se na 99-u, ne bih li u skorije vreme stigla i do 2011-e.)
Šta se sad dešava?! Sad je još veća ekspanzija „folk kulture“. Kako je došlo do umasovljavanja medija (kad je svima sve dostupno), osnovni smisao istih je, naročito sad čini mi se,  izgubljen. S obzirom na to da je underGrandovska muzika proglašena kulturom i kako su njihovi izvođači postali umetnici, danas nas mediji zabavljaju njihovom muzikom, obrazuju tom njihovom kulturom i informišu o tome kojoj umetnici je šta ispalo... Molim vas! A šta je najgore? To što ista ta publika ima priliku da, u savremenom periodu visokih digitalnih tehnika – kablovske i Interneta, bira između mnoštva kanala, između mnoštva informacija, kulturno-obrazovnih emislija (u pravom smislu te reči), kvalitetnije muzike i sl, a oni i dalje bulje u španske serije (sad, već, i turske), ljuljuškaju se uz Vendinog uljeza koji uživa u njenom cveću, prate razne rijalitije i sve čekaju kada će neko sa estrade da ima neki ispad kako bi mogli da se smeju, rugaju i zabavljaju, pritom zaboravljajući na smisao života i udaljavajući se od najbližih. Eto, to je danas, izgleda, u modi.
A šta takve osobe prvo pomisle o onima koji slušaju rok, pank, metal, rege, čitaju kriminalističke romane i gledaju takve filmove, oblače se urbanije – ma, oni su svi na drogama i u sektama! Krajnje neshvaćeni, diskriminisani i proterani sa javne scene. I oni su nešto loše! Naravno.
Onda se javlja još jedan fenomen. (Obećavam, ubrzo ću da završim.) Na tribinu koja je organizovana na temu „Narodnjaci NISU zakon“, gost bude neko ko se smuca po „fansy“ kafićima u zagrljaju sa nafrackanim silikonušama, a nama prodaje priču kako sa Jelenom Karleušom ne bi proveo ni 15 minuta u WC-u i kako bi u kolima pre pustio plin nego njen CD. Proseravanjima nikad kraja. A tu je kako bi pljuvao folk i uzdizao „urbanu“ muziku. O čemu mi pričamo?! Najviše sam i izrevoltirana tim kretenizmom.
Još nešto da vam objasnim. Ja zaista ne etiketiram ljude na osnovu stila oblačenja i muzike koju slušaju. To je, svakako, stvar ličnog izbora i to poštujem. I uvek ponavljam, ako je taj neko kao osoba skroz ok, i ako ja s njom mogu normalno da razgovaram - tako me baš briga da li se svako veče pomoli posteru Cece Ražnatović. Samo ne volim to što je većina tih „fensera“ sklono tom odvratnom odmeravanju i svrstavanju na loše-dobro samo na osnovu toga da li neko nosi Starke ili ne.
I, oduvek sam htela da čujem prave argumente zašto slušaju taj folk oni koji ga slušaju! Tako da molim svakog dobrovoljca da mi objasni da više ne bih živela u neznanju. Hvala!

-A što vas dve ne slušate našu muziku? Ona je ekstra! – kaže nam neki lik koji se vraćao iz diskoteke te je stao da popriča sa nama.
-Zato što nam se ne sviđa. Ne volimo to izveštačeno zavijanje. A što ti ne slušaš stranu muziku? – upitam ga ja, onako novinarski.
-Ne slušam ti ja to jer ne razumem šta pevaju! – odgovara mi dečko, iskreno.
-E, pa mi ne slušamo našu muziku baš zato što je razumemo!

субота, 7. мај 2011.

Njutn i te zajebancije


Nisam ja baš pametna kada je u pitanju fizika. U osnovnoj školi sam imala peticu jer sam pomagala nastavniku u sklanjanju „instrumenata“, u srednjoj sam imala (isto) peticu jer...ne znam, valjda me je profesor voleo, a da kojim slučajem studiram fiziku, e tu bih nepogrešivo imala (takođe) peticu bez ikakvih problema i povlastica! Duduk – eto to sam ja za te fizičarske stvari.
Jedino što bih znala, a da ima neke veze sa fizikom, jeste da tu reč, iliti imenicu, promenim po padežima i množini i jednini. Eto, toliko umem i za toliko sam obučena. Meni je to sasvim dovoljno. A sad, valjda neću morati da izveštavam o tome kako se rodio novi Tesla i otkrio neku novu gravitaciju, pa sve to na stručnoj bazi da objašnjavam širem auditorijumu koji, najverovatnije, ne bi ni pola razumeo od onoga što sam htela da kažem. Mislim da, čak, ne bih ni sama razumela tekst koji bih lansirala u javnost...
Jeste, provalili ste me! Ja sam buduća novinarka. Bar se nadam... Mislim, to je kod nas sve zbrda-zdola i nije u skladu ni sa jednim Njutnovim zakonom. Ono kao, ko postaje žurnalista i zašto.
U svakom slučaju, jedno znam, a to je sledeće – ja ne volim fiziku. Ali zaista! Sve je to ok, mislim, što se tiče padanja jabuke na glavu (iako to boli), ubrzanog kretanja nekog tela i tako to, ali to baš nije za mene... Nije da se nikad nisam trudila da zavolim taj predmet, ali menjanje veznika po padežima i imenica po konjugaciji je više moja priča. Kapirate? Nije svako rođen za fiziku, a tako ni za novinarski poziv. Mada, nažalost, više ima kretena koji se bave žurnalistikom a nisu stvoreni za to, nego kretena koji se bave fizikom a svakako da nisu za to. Mislim da su tako i nastale bombe. Neki debil je pogrešio u pravljenju tamo nečega i sasvim slučajno je napravio tamo nešto što može da uništi svašta nešto. Pa da! Sasvim logično objašnjenje.
To se ja sad malo pravim pametna. Kao, znam kako nastaju bombe...
Pazite, baviti se fizičarenjem ne znači samo znati fiziku i te formule. Ma, joook! Tu treba da znate i matematiku i hemiju i mehaniku i svašta još nešto... Jeste. Evo vam živ primer – moja cimerica, ona studira tu fiziku. (Ne znam kako i zašto.) I gledam, ima neke debele, ružne knjige prepune brojeva i znakova (što mu, sve zajedno, čini mi se, dođu formule) i ona sve to mora da nauči i da ima u glavi! Kadgod da je pitaš koliko je 2+2, ona mora da zna. Zamislite! Ja to, iskreno, ne bih mogla. Ili da znam hemijsku formulu vode ili boga-pitaj-šta-sve! Idi – begaj!!!
Zato se ja držim svojih slova, misli, prideva, objekata, žanrova, olovke, tastature, novinarskog adrenalina i ostalo, premda za veoma tanku slamku, ali šta je – tu je.
Ne znam ko mi reče, ali na birou najmanje ima fizičara i za taj posao su trenutno najpotrebniji radnici... Nije ni čudo kad tamo (na dragome birou) ni nema mesta za naučnike; mi novinari smo popunili sva mesta! Dobro, sad se malo šalim, ali shvatate poentu... Za to vam ne treba znanje iz nekog Pupinovog zakona.

среда, 4. мај 2011.

Love, peace and rain


Ova je priča malo drugačija. Pokušavši da se postavim u ulogu novinara, objektivnog novinara, ovaj „post“ liči na neki članak iz novina ili bar nešto slično tome. U svakom slučaju, nadam se da ne umanjuje vrednost moje spisateljske ekspresije...

Trenchtown festival – festival prvnstveno posvećen nečemu inovativnom i kvalitetnoj muzici koji se već 11 godina održava u „srcu palićke šume“. U okviru svakog prvog maja, od 2002. godine, ovaj festival okuplja omladince iz svih krajeva dijaspore, pozivajući ih na autentično druženje uz velikane sa muzičkih scena, kako domaće tako i strane.
Prvi koncerti su bili jednodnevni; tražila se povoljna lokacija,  adekvatne koncepcije i sigurnija finansijska konstrukcija. Međutim, kako su posetioci počinjali ozbiljnije da shvataju i prihvataju ideju ovog festivala, on je uspešno počeo da se širi i jača, da bi od 2008. godine, „Trenchtown“ trajao tri dana i brojao 7.000 posetioca. Prošlogodišnji, jubilarni, deseti „Trenchtown festival“ je postao jedan od najvećih regionalnih festivala na našoj teritoriji.
Svakako da vredi spomenuti neke od bendova koji su uspešno punili prostor oko tri bine na ovom dugogodišnjem festivalu – Mad Profesor, Mistake Mistake, Darkwood dub, Eyesburn, Orthodox Celts, Marčelo, Kanda, Kodža i Nebojša, Edo Maajka, Darko Rundek, brojni DJ-evi i mnogi drugi. Takođe, neke od novina u programu su bile razne filmske projekcije, promocije knjiga i sl.
Ove godine je bilo uzbudljivo bez izuzetka. Za dobru atmosferu su se pobrinuli Partibrejkersi, Svi na pod!, Ritam nereda, Sopot (BiH), TBF (Hr), Dubioza Kolektiv (BiH) i dr. na velikoj bini, dok su na maloj bini nastupali Save da hood, Kandžija, Iskaz, Bamwise (Hr), Goribor i dr. Publika je u velikom broju uživala uz svoje omiljene bendove, i uprkos lošem, kišnom vremenu, a to najbolje pokazuju slike koje možete pogledati na njihovom zvaničnom sajtu http://www.trenchtown.org/.
O tačnom broju prodatih ulaznica još uvek nema podataka, ali sudeći po broju rezervisanih kamp-mesta u Etno kampu, kao i masi koja je maksimalno iskoristila besplatan prevoz od železničke stanice u Subotici do „Trench“-a, verujemo da je i ove godine publika brojala oko 10.000 ljudi.
U svakom slučaju, sada jedino preostaje da željno iščekujemo sledeći festival na napuštenom salašu u Paliću, i novo druženje uz najbolje muzičare današnjice.