среда, 10. јануар 2018.

Mene ne zanima politika

   Ma, važi. Našla sam koga ću da lažem!
   Ali, zaista. Politika me zanima onoliko koliko je potrebno da shvatim njenu suštinu i, ujedno, zašto od te iste suštine, kladim se, uvek odstupa. Kažite mi, šta je njena suština?
   Inspirisana promocijom knjiga Muharema Bazdulja u „Bulevar booksu“, premda nisam pročitala nijednu od korice do korice – ne znam zašto, a na kojoj se došlo i do, jelte, Balaševića i jugonostalgije, ponovo sam počela da preispitujem svoje stavove. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja svoje stavove ne menjam i u potpunosti se slažem s Leom koja ih ima, ali volim da razmišljam o svemu tome iznova.
   Elem, Bazdulj je, verujem s najboljom namerom, rekao da ne treba da budemo jugonostalgični u smislu da patimo što više nismo ono što smo nekad bili. Sad treba da primenjujemo „zakone nekadašnje velesile“ (ovo su moje reči, ne Muharemove) u ovim našim malim silama (?!) koje imamo (postojećim državama/republikama), a ne da patimo što više Zagreb nije što je bio, što više Beograd nije što je bio.

   Ne znam kakav je bio Zagreb, niti Beograd, niti Titograd (pardon, Podgorica),... Ali znam da u ovim državama, u kojima su glavni gradovi taj Zagreb, Beograd, ovaj, onaj, sve se čudni principi poštuju i sve je nešto čudno na snazi i zakonu. I svi se, nešto, stide onoga što su nekad bili. O Titovom „projektu“ se samo šuška u zadimljenim lokalima, a uskoro ni tamo; poslednje generacije, koje još slušaju hitove s Yugo-boxa, uskoro će u istim tim lokalima ispustiti poslednji dah i umešati se s dimom motanih cigara. Kad već nisu nestali u dimu ’90-ih.

   Ne treba meni Jugoslavija da bih znala koliko je sjajna stvar i ponos živeti u multietničkoj, multikulturalnoj, multitradicionalnoj, multi(štagod) državi. Ruku na srce, imam Vojvodinu koja mi to sve pruža. Pa me, stoga, zanima koja je suština politike, osim da pogazi sve te lepote jedne ograničene teritorije nazvane određenim imenom?
   Ne treba meni, da se razumemo, ni Evropska unija kako bih znala šta je demokratija.
   Ne treba mi ni, ’prostite, Rusija kako bih pisala ćirilicom.
   Meni trebamo MI. NAMA trebamo MI. (Izvinite, lingvisti, ako nešto od pređašnjih reči nije u skladu s nekim od zakona pravopisa. Mada, i oni retko kad i retko gde važe i bivaju uvaženi.)
   Ne treba nama da rukovode politika i ekonomija. Jok! Ni religija, pu-pu, daleko bilo. To „sveto trojstvo“ najmanje poštuje čoveka, građane, živote. I postoji, da ne kažem laje, sebe radi, a ne radi sela.
   Nama treba da bude dovoljno naše dvorište. Naša bašta. (Naš ceo svet.) Koje cveće sadimo i da li smeće bacamo, zavisi od nas samih. Pa će nam, tako, u zavisnosti od toga, mirisati ili smrdeti kutak u kojem obitavamo.
   I mene, na kraju, zaista ne zanima politika. Ne zanimam ni ja nju. Ni ti. Ni oni koje znate. Zanima samo one koje mislite da znate i one za koje ste ubeđeni da ne znate.
   Ali, odista, šta je politika u svojoj biti? Šta nam je ikad dobro donela? Kada je presudila tako da je svaki njen podanik, ali svaki, bio zadovoljan odlukom, ili pravdom?




Šta je pravda?

Istina.

Šta je to istina?