петак, 24. август 2012.

Ispeci pa reci


Odmah da napomenem, ko nema stomak za moje tekstove, nek' odmah klikne na iksić u gornjem desnom uglu ovog prozora; poštedite sebe!



Pišem od prvog razreda osnovne škole. Ne sećam se zašto sam počela... Naravno, ne računam domaće i pismene zadatke. Počela sam sa pesmama. Iako nikad nisam nešto posebno volela čitam (tuđe) pesme, imala sam neku čudnu potrebu da ih pišem, ali nikome nisam davala da ih čita. Moji roditelji, sve do srednje škole, nisu ni znali da sam „pesnik u duši“. Često pomislim da ni ja to nisam zaistinski znala.

Onda se desilo da je moj razredni starešina u srednjoj (ne sećam se tačno kako i zašto) došao do moje sveske s pesmama, pročitao ih, ispravio neke stvarčice, ali se sve u svemu oduševio. To me je, nekako, podstaklo da nastavim dalje; da se više razvijam i da pišem ozbiljnije. Pisala sam i po 3-4 pesme na dan.

Godinu dana nakon toga, moja mama je došla na ideju da mi pronađu recenzenta i da mi pesme smeste međ' korice sa sve katalogizacijom Matice Srpske. Što će reći, od 2008. godine, moja zbirka pesama („S druge strane nosa“) je u istom „tehničkom rangu“ kao i knjiga Desanke Maksimović, J.J. Zmaja, Ive Andrića i dr. O umetničkom rangu ni ne pričam; ni ne vredi da pričam; svesna sam da sam daleko od nivoa poznatih književnika-umetnika.

Knjiga nije na prodaju. Preostalih 300-ak primeraka (od 500) zvrji na tavanu i čeka da, kao i do sada, ugrabi priliku i bude poklonjena nekim osobama iz, naravno, meni posebnih razloga.

A onda sam prestala da pišem poeziju! Nekako, kao da je sva moja pesnička inspiracija upakovana u onu kjnigu s mojim dotadašnjim stvaralaštvom. Od tada sam napisala svega 20-ak pesama.

Igrom slučaja, u trećem razredu srednje sam se susrela sa književnim delom Mihajla Pantića, pod naslovom „Pesnici, pisci i ostala menažereija“. Tada sam naišla na novi momenat svoje ljubavi prema književnoj literaturi, te sam počela da pišem prozu. Ozbiljnije. Ipak sam prvi roman („Šta je život“) napisala u četvrtom osnovne.

I, tako sam ja do kraja srednje škole pročitala skoro sva dela M. Pantića, čak sam kada je gostovao kod nas, pri njegovom ulasku u učionicu počela da – plačem! Samo kad se setim koliko sam bila srećna i oduševljena. Eto, on je dobio moj pesnički spomenar, a na prvoj godini fakulteta sam radila intervju sa njim, što mi je bila predispitna obaveza iz Književnosti. Najlepše skupljanje bodova za ispit do sada.

I, otkako sam počela da pišem prozu, tu-i-tamo sam objavljivala tekstove na svom fejzbuk profilu. Znala sam da se nisam kompletno razvila u tom „poslu“ i bila sam spremna na svakakve komentare. Na kraju krajeva, možda moji početnički tekstovi jesu bili odlični (iako smatram da nisu), ali uvek mogu nekome da se svide, a nekome ne.

Zatim sam upisala žurnalistiku. Napravila sam blog i ozbiljnije se posvetila svom književnom stvaralaštvu. Kako mi je život nametao nove situacije i teme, pisala sam o svemu i svačemu. Kako sam sve više ljudi upoznavala, moji tekstovi su bilo sve čitaniji, ali i sve više komentarisani (i pozitivno i negativno). Svakakve komentare sam prihvatala i pokušavala da ih što više uvažim i shvatim koliko su korisni za moj dalji rad.

Dolazim, reklo bi se do glavnice... Ne smeta mi i zaista nije problem kad mi neko „napljuje“ tekst. Ali, cenim samo kada mi se obrazloži zašto osoba ima stav takav kakav ima. Podjednako mi ne znače komentari ni „Odlično“ ni „Grozno“. Kažite slobodno zašto vam je nešto dobro ili loše. Možda mogu da popravim.

I, ne kočite me u pisanju! Na to, i sa obrazloženjem, nemate pravo!

Neka moji tekstovi budu kao kolači. Ako vam se svide, nastavite da ih jedete; ako vam se ne svide, prst u grlo i više ih nemojte ni pomirisati.

Ne želim ikome išta svoje da namećem. I zato nisam kriva ako vam se zbog „mene“ smuči dan ili štaveć. Sve radite na svoju odgovornost. Ja na svoju odgovornost stojim iza svake svoje izrečene, u ovom slučaju napisane, reči.

I ovde stavljam tačku.



Srdačan pozdrav!

четвртак, 16. август 2012.

BG vs NS


Večito pitanje – gde je bolje? U srpskoj prestonici ili u najvećoj srpskoj provinciji.

Uvek sam navijala za Novi Sad. Verovatno zato što sam češće odlazila tamo nego u Beograd, pa sam se lakše i brže priklonila njemu. Tamo i studiram. Snalazim se kao u svom rodnom mestu. I ponosim se time.

Dosta drugara je otišlo za Beograd. Neki zato što tamo već imaju stan, neki zato što samo tamo imaju fakultet koji žele da završe, neki zato što im se jednostavno taj grad sviđa, neki... A neki su se, pak, odlučili za vojvođansku varoš uz Petrovaradinsku tvrđavu.

Često imam priliku da, dok u Zrenjaninu stojim na stanici i čekam bus za NS, posmatram grupu studentarije koja se preseca na pola; svako kreće svojim putem, svojom sudbinom, samo s druge strane Dunava.

I uvek će biti interesantno ono što nas razdvaja, a nakon čega se svi ipak opet spojimo...

Beograd noću
Beograđani, vi volite svo to sivilo u gradu, prljavštinu, uzbrdo-nizbrdo, cik-cak ulice, ubrzani tempo jer svi nekuda žurite, taj (ipak) drugačiji mentalitet, ta svesnost da ste u prestonici i da ste „važni“; ponosni ste jer je sva politička moć skoncentrisana baš u institucijama vašeg parčeta neba, a tu su se negde ušuškale mnoge ambasade stranih zemalja (ej!);  dičite se muzejima sačinjenih od ostataka bomardovanja '99 (nek' se zna da se tu ginulo); imate Zoo-vrt, Kalemegdan, Ušće gde možete da šopingujete po ceo dan,... Sve govori o tome kako živite u metropoli. I svaka čast na tome!

Novi Sad
Mi, Novosađani, pak, volemo našu ravnicu, naše čiste i široke ulice; činjenicu da se ne možeš izgubiti gde god da kreneš; ponosimo se našoj mirnoj, gostoprimivoj i dobroćudnoj naravi, pa i takvom brzinom življenja; volimo našu Zmaj Jovinu, Dunavsku, ulicu klubova – Lazu Telečkog, naš Dunavski, Futoški, Limanski park; s posebnom radošću posetimo naše majušne pijace razbacane po gradu a koje su ipak tako blizu jedna drugoj; imamo prelep (dunavski) kej s kojeg uživamo da gledamo na Petrovaradinsku tvrđavu a sa koje sa najvećim uživanjem posmatramo taj naš Novi Sad; Štrand – mala plaža na kojoj počinje doživljaj morskog raja; imamo i Spens i Merkator i druge tržne centre; imamo najlepši Univerzitet, studentski gradić (Kampus) gde smo svi zajedno. I svaka nam čast na tome!

Ipak, Beograd je predivan noću, kada ga gledaš od gore, sa Avalskog tornja, recimo. Tad dobija novu dimenziju, neku notu savršenstva i skladno upakovanog haosa koji se menja unutar svojih zidina ponosa. Ima i prelepo uređen Zoološki vrt u kojem je milina provesti jedno poslepodne.

Uprkos svemu, Novi Sad postaje mali i skučen. Postaje haotičan i sve više liči na Beograd. Iz njega počinju da izbijaju neki novi momenti – momenti rasula laloške tradicije i vojvođansog sjaja koji bledi.



Na kraju, svi se ipak vratimo na početne stanice, na perone pravog doma odakle smo jednog dana kročili u različite svetove. Tek po izlasku iz autobusa vidimo koliko smo ostali isti a ipak se promenili i postali nova gradska deca sa ulica starih provincijskih varošica.

недеља, 5. август 2012.

Pokaži mi...


U kom uglu treba da stojim da bi mi neke stvari izgledale lepše? Na koji stepenik treba da se popnem kako bih dorasla nečemu drugačijem? Sa kog perona treba da krenem ne bi li mi rastanak lakše pao?

Ta igra ne postoji; da je sve na tvojoj strani. Da istovremeno osećaš i sigurnost i sreću i ponos, da znaš da si dovoljno dobar, hrabar i sposoban, da veruješ da ne može bolje jer ne postoji, da ne možeš više jer ga nema, da ne možeš jače jer je to najjače što postoji.

Uvek će mi biti teško. Suzu ću nekad sakriti, nekad će se pokazati, a nekad će je pratiti još po koja, jednako tužna, jer sretna ne ide uz „Zbogom“.

Ponekad skupim hrabrosti da se pogledam u ogledalo i vidim kako izgleda tuga na mom licu. Kako mi stoji. Ne sviđa mi se. Samo postanem tužnija.

Crvene, nabrekle oči odudaraju od pobledelog tena moga lika i sve izgleda ružno.

Mrzim kada mi je malo nečega baš malo i kad mi je još manje onda kada bi trebalo da mi bude mnogo. Mrzim kada to malo ne iskoristim na pravi način, a još više kada sve bude super pa brzo prođe i vrati me na ružno i staro. Mrzim kada treba da čekam da malo ponovo dođe i nacrta mi osmeh na lice,

pokaže suze radosnice

i sreću koju ne mogu da sakrijem.



Želiš li da znaš zašto sam često napeta, nervozna pa histerišem? Zašto se posvađamo i budemo ljuti?

Reći ću ti...

Zato što ne volim kad treba da odeš, ili kad treba da odem... Zato što ne mogu da podnesem rastanak i daljinu koja za njim sledi. Ne mogu da pretrpim tvoje neprisustvo i samo zvuk tvog glasa. Ne mogu da se nasmejem kadgod poželim ili da zapevam kada mi neki stih proleti kroz glavu. Stihovi mi ni ne preleću kad nisi tu. Nervozna sam i napeta, pa histerišem, jer pogrešno reagujem na ono što će uslediti posle. Nesvesno započnem svađu da bi, možda, bilo što više reči i akcije među nama; možda samo želim da se što više stvari desi kada smo tu. Možda, čak, ni ne umem dovoljno da cenim ono što mi se pruža pa „tražim dlaku u jajetu“ ili „gledam poklonu u zube“.

Ja sam samo sebična. Na svoj način uživam u svemu, na svoj način očekujem da i drugi uživaju u svemu, na samo svoj način i samo zbog sebe patim i budem tužna kada nismo tu.



Pokaži mi taj ugao i stepenik sa kog sve bolje izgleda. Odvedi me na peron na kojem neću plakati od tuge i gde će rastanak značiti „Vidimo se za par dana“.