четвртак, 19. јануар 2012.

Univerzitetska kuća


Ispitni rok je počeo. U čitaonici je tišina. Svi ćute i uče. Sa druge strane izloga, stakla koji studentski muk odvaja od spoljne galame, posmatram zgradu – ogledalo. Tek po koja stidljiva pahulja naznačava da je hladan januarski dan, ali ne i prepreka za „neumorne“ radnike koji se, rekla bih, igraju „u“ i „na“ rektoratu.
Znate; sigurno ste čuli za tu reč/zgradu; ona koja se godinama gradi i nikako da je završe. Niti će, kako se čini. Videli ste je, sad onako ustakljenu, sija se i odskače od... svega. Ma, poznata vam je ona moderna arhitektonska građevina u (ne baš samom) kampusu novosadskog Univerziteta. E da – baš ta!
Kako se izbori bliže, tako i raste iluzija da će rektorat, koji je trenutno smešten u zgradi FTN-a[1], dobiti svoj krov nad glavom, svoj ćirilični natpis iznad glavnih ulaznih vrata, svoj lični kutak u studentskom gradu.
Možda jednog dana, kad Novi Sad postane prava evropska metropola, isti taj rektorat zablista i postigne ono što je trebao odavno da postigne.
Ranije je skelet zgrade bio platno kreativnih crtača grafita, služio je za mnogobrojne „Tuborgove“ žurke ili kao letnja scena EXIT-a. I svi su se pentrali na te betonske ogoljene spratove ne bi li odradili još jedan foto-sešn na ovom spomeniku.
Građevina koja se večito dovršava je smeštena uz Dunav s jedne strane, i uz Filozofski fakultet s druge strane, u parku koji se zove ne-znam-kako. Možda to i nije park...
Mnogi, međutim, ni ne znaju kakva je ta zgrada u usponu, a i ako znaju o kakvoj instituciji je reč, onda ne znaju čemu ona služi.
Elem, rektorat je sedište čika rektora ili tete rektorke, koji/a je na celom Univerzitetu ono što je dekan/dekanica na fakultetu iliti direktor/direktorica u srednjoj/osnovnoj školi. Tu su smešteni i prorektor za finansije, za nastavu, student prorektor i još neki podrektori. E sad, čemu baš tolika zgradurina za nekoliko osoba sa pomenutim funkcijama?! Pa, planira se da se u nju smeste kancelarije za iste, sale za sednice (male i velike, verovatno), možda se ubaci i služba smeštaja, blagajna,...
U svakom slučaju, više nije šareno i urbano, studentski veselo; sad postaje glatko i čisto i modernizovano. Čak i previše modernizovano s obzirom na to da fakulteti nisu novije gradnje i svečano odišu istorijom i dostojanstvenošću svog dugodecenijskog postojanja.
Uostalom, svaki dan ste prolazili pored ove zgrade a da niste ni znali za šta ona služi, zbog čega niste mnogo ni marili, zar ne? Mada, nije to, u suštini, ni bitno...  Meni samo nije jasna ta arhitektura u takvom ambijentu.
Ali ipak ima zvučno i, onako, „veliko“ ime – rektorat!
Ništa, samo treba da čekamo sledeće, i sledeće, i sledeće izbore ne bi li se završila ova agonija koja je započeta pre desetak godina, pred tadašnje izbore.
Prestao je sneg. Sad mogu da mašem sebi o (buduću) kuću Univerziteta u Novom Sadu.
A daće Neko da nam jednog dana deca prepričavaju „uspelost“ funkcionisanja rektoranata.
Do tad – mašite i vi.


[1] FTN- Fakultet tehničkih nauka

субота, 7. јануар 2012.

Za dedu...


Trudim se da premotam film, mada je teško
jer u ovakvim trenucima sve postaje teže...
Prisećam se i beležim šta će sve iz sećanja
za tebe večno da me veže.

Početak našeg druženja poznat mi je
sa par slika,
a otkad me pamćenje služi, imali smo
mnogo lepih prilika.

Sećam se da smo bacali tvoje kape
na breskvu ne bi li se oprale na kiši...
Igrali smo se došutirke, stalno si me masirao
 i večito smo se merili ko je viši.

Planirali smo da motorom odemo do
Meseca na putovanje,
međutim, najdalje što smo otišli bilo je pešaka
kroz njive do odžaka ciglane.

Kada sam se iz dosade pravila da mi je loše,
u po noći bi sa mnom ulicama šetao...
I svaki put bismo bili zabrinuti i tužni kada
bi Tubiša ponovo iz dvorišta pobegao.

Moje ižvakane žvake bi lepio na garažu
i kao lepak ih koristio,
a u bašti bi procvetalo „Lea i Miki“ koje
si u proleće posadio.

Vodio si me na Stari Begej gde smo među
trskom sedeli i pecali;
i u 50-oj si radio stoj na rukama, a nakon grljenja
pri rastanku bi se kao vojnici pozdravili.

Ranije smo nedeljom dolazili na ručak,
a ti bi i pihtije pravio.
Kada bi stavio moje naočare, Lenonke,
na Gandija bi ličio.

U svakom slučaju, sve slike su lepe i
trudiću se da mi u srcu večno stoje;
a sada dižem desnu ruku i salutiram, deda,
samo u ime tvoje!


                                                                                      R.I.P.