четвртак, 29. септембар 2011.

Pecanje sunca - 1. deo

1.

Postao je prepoznatljiv po svom žutom biciklu iz 58-e. Gde god da je išao, viđali su ga na njemu. Čak bi na ulici dovikivali njegovoj ćerci kada bi se provozala Donom.
-Hej, eno je Petersova ćerka!
Od malena se bavio ribolovom; pecao bi pa onda prodavao tu ribu na pijaci. Reka Sakramento mu je uvek izlazila u susret pružajući mu mogućnost da lako upeca losose koji su se vrzmali u gustim jatima. Od svoje prve plate, u svojoj desetoj godini, je kupio bicikl i dao mu ime Don, po svom uginulom psu koji je imao žućkastu boju dlake. Sa 17 godina je otvorio svoj mali dućan „Shasta luck“[1] u kojem je prodavao pribor za pecanje; plovkove, mašinice, štapove, varalice, meredove,... Posao je išao dobro. Nadomak sela je vodopad Mosbrej visok svega 15 metara, ali veoma plodan. Kod samog pada, ušća u reku, nalazila su se ta čudesna jata koja su mamila pecaroše iz uže okoline, pa čak i šire. Kako su u početku svi imali svoju malu fabriku pribora za lov na losose, tako i nije bilo neke zarade. Međutim, kako se sve više ljubitelja pecanja okretalo konkretno i samo ovom sportu, Rodon Peters je ostao jedini u okrugu Siskiju koji je više provodio vreme pravljeći meredove nego upotrebljavajući ih. Tada mu je sve i krenulo na bolje, što se tiče posla.
Njegova porodica ne spada u one imućnije, uvek su se trudili da žive skromno. Samo je Rodonova žena, Marija (sa akcentom na I), patila i težila bogatstvu u kojem je uživala pre nego što se udala za siromašnog ribolovca. Kada je svojim roditeljima rekla da se verila sa Rodonom, kojeg je upoznala leta 66-e kada je bila kod babe i dede u selu Dansmjor, na severu Kalifornije odakle je Rodon, rekli su joj da može da bira – ili da živi u šupi sa sedamnastogodišnjim dečakom koji nema perspektivu ili da čeka bolju priliku vrzmajući se po bogatim balovima kućnih prijatelja. Zaslepljena ljubavlju, Marija je rešila da se uda i sebi potpiše drugačiju sudbinu.
Upoznali su se baš na tom vodopadu na kojem je mladi Rodi proveo čitavo svoje detinjstvo. Marija se šetala, razgledala prirodu i uživala u njoj. Kako je pronašla zgodno mesto na kojem bi mogla da sedne i da slika, primetila je mladića kako neprestano gleda u nju. Bila je uporna, odlučna da istraje, da ne obraća pažnju na bezobrazno i upadljivo posmatranje tok drskog dečka. Vratila je pogled na papir u želji da nastavi da crta, ali pre nego što je uspela da se trgne od čudnog osećaja, prišao joj je s leđa, seo pored nje i nastavio da je gleda.
-Je li ti! Nepristojno je da tako buljiš, je l' znaš?
-Zaslepljen sam lepotom koja je lepša od ovog savršenog vodopada. Ti si nepristojna jer si tako divna. Bezobraznice!
-Ma, kako se samo usuđuješ?! Idiote! Za ovo će da čuje celo selo. Ima da pukne bruka! A onda se pozdravi sa svojim dućanom...
-Otkud znaš da je „Shasta luck“ moja? Zar smo se već upoznali?! Ili si se raspitivala o meni? Onako, slučajno...
-To se tebe ne tiče. Gledaj svoja posla i ostavi me na miru. Došla sam da slikam a ne da se svađam sa bezobraznikom kao što si ti. Zdravo, Rodone.
-Gle, čak mi i ime znaš! Da, ja sam Rodon, drago mi je da smo se upoznali tiiiiiiii...reci mi svoje ime, molim te.
-Marija. I sad me, molim te, ostavi na miru... Hvala.
-Mislim da neću. U stvari, hoću, ali samo ako mi obećaš da ćeš večeras prošetati sa mnom. Znam jedno lepo mesto. Nije strašno. I neću ti ništa strašno uraditi, obećavam! Mislim, ipak bi, kako bi se ti izrazila, pukla bruka kada bih uradio nešto budalasto. Zar ne, Marija? Uzgred, imaš prelepo ime. Marija. I, gde mogu da te sačekam?
-Mnogo pričaš, znaš...
-Zar pričam gluposti?
-Ne znam. Pola te nisam ni slušala...
-Lažljivice mala! Čuj, čekam te kod crkve svetog Džona, u redu? U sedam. Da li ti to odgovara? Što se mene tiče, može i kasnije. Pazi, može i ranije, samo mi kaži da znam da li da...
-Odgovara mi u osam. Posle večere. Baš te se ne mogu lako rešiti, brbljivi Rodi.
-Odgovara mi. Ako budeš i posle večerašnjeg susreta htela da me se rešiš, onda ćemo imati problem. Tačnije, to bi značilo da ti imaš neki problem. Ali, uveriću te da nisam brbljivi tupavko. Onda, vidimo se. A sad idem da pričam sam sa sobom da bih večeras što više ćutao i manje te davio „glupostima“. Vidimo se, Marija, lepša od Mosbreja!

Godinu dana kasnije, Petersovi su dobili sina. Već nakon pet dana, dečak je preminuo od žutice. Nisu ni stigli da mu daju ime. A kako se tih godina sve više razvijala medicina, skoro da se žutice niko nije plašio. Bio je veliki šok što se na nekoga ta, tada već rešiva bolest, odrazila smrću. Celo selo je mislio da je mladi bračni par uklet, da nikada neće imati potomstvo. Jer, nijedno dete ne zaslužuje da živi u takvoj siromašnoj kući.
Međutim, kako je Rodon uznapredovao u svom poslu i postao najpoznatiji u selu i celom okrugu, a Marija je počela da radi kao aranžer cveća na svadbama, sahranama i slično, skupili su dovoljno novca da kupe veću kuću sa baštom na samom ulazu u selo, s leve strane reke Sakramento.
Prošlo je tri godine, a da nisu ni razmišljali o tome da ponovo pokušaju da dobiju dete.
-Mislim da bi bilo krajnje vreme da napravimo bebu...
-Strah me je, Rodone. Šta ako...
-Nema „ako“, Marija. Čula si, doktori su rekli da je u pitanju slučajnost. Nema šanse da nam ponovo ne uspe.
-Ali, šta ako ipak...
-Marija, volim te. I spreman sam da rizikujem sve dok ne dobijemo ono što želimo i zaslužujemo. Znam da to možemo. Samo razmišljaj pozitivno, u redu?
-Ne znam... Baš me je strah.
-Ako bude devojčica, nazvaćemo je Klara, po tvojoj babi koja nas je na neki način upoznala. To bi moglo da joj bude prvo ime. A drugo neka bude Šasta, po beloj lepotici[2].
-Sviđa mi se... A ako bude dečak...opet...?
-Hm... Nazvaćemo ga...Oven. Slažeš li se?
-Lepo ime, ali zašto baš to?
-Ne znam. Jednostavno mi se sviđa...
-To neka bude prvo ime. A drugo neka bude Bjut[3]. Može?
-Savršeno. Neka označava strminu u vidu hrabrosti, snage i neporaženosti.

Petnaestog novembra u kasnim večernjim satima, nakon osam meseci i tri i po nedelje, Marija se po drugi put porodila. Sa suzama u očima koje su prelivale sreću i strah, Rodon i Marija su gledali u malu bebu. U malog dečaka. U Ovena Bjuta.
Prvo što su uradili, zvali su najboljeg lokalnog lekara da pregleda mališana, da im kaže koje su prognoze.
-Mali je zdrav k'o dren! Volite ga i mazite. Ako puno plače, nije ništa strašno, sve bebe plaču, čini nam se, non-stop.
-Volećemo te, Ovene Bjutu. Volećemo te duplo!







[1] „Shasta luck“ – „Srećna Šasta“; preneseno – planina Šasta donosi sreću u ribolovu; bar je Rodon želeo da prenese takvu poruku.
[2] Bela lepotica – njihov naziv za planinu Šastu koja u narodu ima i ime „Bela planina“.
[3] Bjut – „Black Butte“ ili „crno strmo brdo“, naziv za brdo u neposrednoj blizini Šaste.

Нема коментара:

Постави коментар