субота, 16. април 2011.

Soba strave


Redovno se čuju uzvici burnih svađa iz susedne sobe. Ponekad, čak, pomislim da ih nesvesno zamišljam. Češće, ipak, sam srećna što nisam lično u tom haosu te ga samo sluhom posmatram s druge strane zida.
Sve je, zapravo, počelo jednog dana kada sam se vraćala u svoju sobu i u hodniku čula žučnu prepirku i histeriju koja je izbijala iz jedne od susednih soba. Isprva, nisam znala odakle se čuje dreka, dok nisam prišla vratima svoje sobe i shvatila da komšinice s desne strane žive u neskladu. Ili u prljavštini. Vremenom sam utvrdila da ceo problem nastaje zbog (ne)higijene jedne od njih dve, te ta higijeničnija žustro bljuje gnev i neslaganje na svoju prljavu cimerku. Otkad imaju te nesuglasice – mogle su se bar pet puta razmestiti, tj. da se jedna preseli u drugu sobu.
Iskreno, kada ih čujem, ili samo pomislim na njihov uzajamni život, drago mi je što se ja ne nalazim u takvoj situaciji. A strahovala sam od „psihopate“ koja bi mogla da deli sobu sa mnom, pri useljenju u dom.
Mislim da sam ih nekoliko puta videla u hodniku (nikad nisu zajedno bile), ali svaki put kada se mimoiđemo ne prepoznam ih i one se meni prve jave. To mu, valjda, dođe da su obe, ako ništa drugo, a ono bar kulturne. Ali nekad, zaista, umem da istripujem da se svađaju i kad to, zapravo, ne rade.
Jednog dana sam se baš uplašila. Cimerka mi je rekla da sam trebala da budem useljena u neku drugu sobu – u komšiluku! Ajoj! Meni se moja trenutna soba i „cimerica“ sviđaju (možda i više nego što bi trebalo) i drago mi je da sam u našoj nesretnoj sobi.
Da, sad sam se setila! Ima nešto što mi je u celoj toj stvari posebno fascinantno... U svim raspravama uvek se čuje samo jedna devojka, ta uredna, dok ova druga kao da i nije u sobi. Prvo sam mislila da se ova svađa sa nekim preko telefona ili nešto tako, a onda sam načula da se obraća lično toj aljkavuši. A možda se samo dere na njenu sliku, ko će je znati...
U svakom slučaju, ozbiljna se sranja dešavaju u toj sobi strave...
A sad se vraćam svojim svakodnenvnim obavezama. Možda neko zaplače...

Нема коментара:

Постави коментар