четвртак, 23. септембар 2010.

Savršenstvo ne postoji...

Stajala je kao ukopana zagledavši se u nebo. Savršeno ujednačeno vedro nebo prošarano belim, tankim, penušavim linijama odlutalih aviona. Opijala se svežim jutarnjim mirisom srećna što ide na posao kojim je oduvek želela da se bavi.
Na pločniku ispred njene zgrade su uvek prolazili ljudi, što iz komšiluka, što iz susednih ulica koji su tuda išli na posao, u prodavnicu ili jednostavno u osvežavajuću šetnju. Okrenula je leđa svim tim prolaznicima  oduševljeno zureći u plavetnilo iznad nje.
Obučena u jednostavnu, elegantnu i razigranu haljinu do kolena, okrenula se gracioznim pokretom oko svoje ose, nabacila zadovoljan osmeh na sveže naspavano lice i krenula u pravcu svoje kancelarije. Obično je išla taksijem ili gradskim autobusom na posao, ali tog jutra je rešila da prošeta i uživa u očaravujećem prizoru koji je vrvio oko nje.
Ljudi koji su je poznavali su je veoma voleli i poštovali; oni koji je nisu znali, na ulici bi joj uputili stidljiv ali srdačan osmeh na šta bi i ona uzvratila istom merom. Usput je svratila do prodavnice da kupi neko voće i vodu da se osveži. Nije imala naviku da čim otvori oči da popije kafu i zadimi je prvom jutarnjom cigaretom. To vreme bi obično provela pijući čaj od šumskog voća i gledajući kroz prozor koji je omogućavao pogled na sređeni park. Uz cvrkut ptica bi i sama počela da pevuši pa čak i da pleše po sobi.
Živi sama. Bez roditelja, braće ili sestara, bez cimerke ili cimera s kojim je u ljubavnoj vezi. Odvojena od svih u velikom gradu prepunom iznenađenja. I srećna je! Nikad nije osetila ni trunku potrebe da se požali na život koji vodi. Jesu joj nedostajali porodica, drugarice s kojima je odrasla i dečko s kojim je provela svoje najlepše tinejdžerske dane, ali je bila prezadovoljna stilom života koji je vodila sada. I ovde ima osobe s kojima ponekad ode na kafu, u šetnju, na kraći džoging ili eventualno izađe subotom uveče, ali ništa preterano, ništa strogo obavezujuće, ništa što ju je teralo da se posebno veže za nekoga – što joj sasvim odgovara. Jednom mesečno ode na selo kod svojih bližnjih, napuni svežinom i tišinom baterije i onda se opet vrati u gradsku gungulu gde uživa u čarima urbane sredine.
Od kako je bila klinka sa kikicama, maštala je da postane dizajnerka. Uspela je. Urednica je modnog časopisa „Svet u lepom“ i na tom polju ima sve što poželi. Kada je bila mala maštala je i da se srećno uda i osnuje veliku porodicu, ali trenutno nije razmišljala o toj opciji. Nikada se nije ni zapitala zašto je tako nešto od jednom ni ne privlači. Svakako da je imala vrlo zanimljive i očaravajuće udvarače koji su bili spremni za nju da urade ama baš sve, ali ni jedan nije probudio ni trunku nekadašnje želje da se ostvari i kao porodična žena. Ni jedan nije imao ono nešto što bi je zaintrigiralo i navelo da nešto ozbiljnije oseća prema toj osobi. Možda je, čak potajno i dalje bila zaljubljena u momka koji joj je u životu mnoge trenutke ispunio savršenstvom, a onda sve okončao jer nije bio spreman da pođe sa njom u svet biznisa gde se sve okreće oko para i brzog načina života. Ona je znala da on nije takav tip i zato mu ni u jednom trenutku nije zamerala što nije pošao za njom iako je i kasnije neopisivo patila. Ali, bilo je vreme da krene dalje i da stavi akcenat na stvari koje su joj trenutno značile najviše u životu.
Tako je toga jutra, nakon što se izdivanila posmatrajući nebo i nakon što je pokupovala šta je želela u obližnoj piljarnici, zaputila se ka kancelariji do koje je imala dvadesetak minuta opuštenog hoda. Nije marila. Imala je na sebi udobne baletanke i pošla. Dok je ujednačeno i elegantno marširala kroz ulice koje su vodile ka centru i strpljivo čekala na semoforima, imala je priliku da posmatra razne profile koji su na različite načine prolazili pored nje. Bilo je vrlo uzbudljivo osmotriti kontraste koji se prelivaju i stapaju u jedno – ljude koji su različiti, a čine istu masu koja se nekuda kreće. Oh, simpatične li bakice koja je izvela svog psića u jutarnju šernju; čoveče, kako taj dečkić plačljivo odbija da ide u školu dok ga majka drži za ruku i vodi ka vrtiću ne obazirući se na detetov plač; zar taj čovek od ranog jutra vodi žučne telefonske razgovore; ovoj devojci muzika ili pričinjava veće zadovoljstvo od jutarnjeg cvrkuta ptica ili jednostavno želi da se isključi iz bučnog realnog života dok ide u školu. Interesantno, nema šta! Kakve li samo živote vode sve te osobe kada se ne nalaze u takvim situacijama sami na ulici? Kako li je ona izgledala u očima tih prolaznika? Da li su oni, uopšte i obraćali pažnju na nju?
Nastavila je istim tempom dalje. Nailazila je na još drugačije osobe. Ono što nikad nije obraćala posebnu pažnju kod drugih (a bilo bi sasvim logično da jeste) je njihov stil oblačenja. Kao fakultetski obrazovana dizajnerka koja je bila veoma cenjena u svetu mode, uopšte, ali uopšte, nije marila kako se ljudi s kojima se mimoilazi oblače. Šta imaju na sebi, kako su to uklopili i slično. Uvek je smatrala da odeća ne ćini čoveka u smislu da li je dobar ili ne, pa tako ih ni nije posmatrala kroz ono što imaju na sebi. Bavila se modom iz pukog zadovoljstva bez namere da nekome nameće svoj stil i ono što je njoj lepo. Odlučila se za dizajnerski posao jer ju je ispunjavao i činio srećom. To su njeni saradnici i znali. Nikada nije od njih tražila da se preterano doteruju za posao i da se trude da izgledaju onako kako su mislili da bi to ona želela i zamislila. Ne. Bili su svoji u njenom biznisu. I ništa više. Nije joj se čak ni jednom omaklo da im prokomentariše stajling ili da bar pogledom pokaže (ne)zadovoljstvo. Oni su za nju ljudi u koje ima poslovno poverenje i to je sasvim dovoljno.
A tog dana, ah, tog dana joj tek ništa nije smetalo. Zapravo, jeste! Bilo joj je žao što će ipak morati da sedi u kancelariji, a jutro je bilo prosto očaravajuće. Ali, sreće u, nazovi nesreći… Prozori u prostoriji u kojoj radi su veliki kao čitav zid. I uvek čisti. I pružaju ubedljiv doživljaj kao da je napolju. Još kad ih otvori! Miline li!
Međutim, nismo ni svesni koliko jedan telefonski poziv može da promeni sve. Da preokrene čitav nečiji svet naglavačke. Da nekome ko misli da je sve savršeno pokvari celu viziju i da više nikad ne oseti ništa slično ni kada je prizor bolji. Sve može da padne u okean nade i nestane zauvek. Tamo dole. Ili samo nekoliko metara pod zemljom. Sasvim je dovoljno da izgubite onog koji je tu da bi bilo i vas… 

среда, 22. септембар 2010.

Još jedan paćenik na svetu

Koliko je potrebno truditi se da udovoljiš drugima? Da li je to, uopšte i bitno? Vasceli život živiš s ubeđenjem da je tuđe mišljenje vrlo bitno za sopstveno, a onda najednom iskrsne nešto i ispostavi se ama baš suprotno. I čemu onda sve ono unazad? Čemu?!

Zato sad i stojim sam, na litici proćardanih živaca, ideja, shvatanja, lutanja, želja, stavova,…dok sve to neminovno zuri u mene i nemo govori da sam pogrešio. Sad kad sam konačno ostao sam, kad nemam baš ništa svoje i nikoga svog, ostala su samo sećanja da mi bezdušno probadaju dušu. I nije mi lako. Tako mi svega, imam osećaj kao da će me nešto iscepkati na sitne komadiće.
Strahujem. Prokleto strahujem od narednih životnih (ne)prilika. Plašim se da se neću snaći u stvarnom svetu u kom ću jedino ja, lično ja, donositi odluke za sebe, lično sebe. Kao da sam ponovo rođen ali bez majke, bez oca, bez ikog bližnjeg ko bi mi dao i najmanju smernicu, i najmanji tračak nade da život nije toliko surov i da ću moći da se izborim s njim. Imam utisak kao da i nepravilno dišem; da ni ne znam kako se to radi… Ali koga da pitam? Svoj odraz u ogledalu (kojeg ni nema)? Svoju prošlost koja mi još manje može pomoći?
Okrutno je sve ovo…do te mere da me sve živo boli. Tokom ovolikog životarenja izgleda da sam samo nabijao kondiciju za patnju i bol. I nigde pameti. Mozak kao da nije ništa narastao od kad su me bacili u beli svet pre cele ove gungule sa snalaženjem uz tuđa ramena.
Odrastao kao siroče; zaboravio šta znači to biti; ponovo postao siroče. A svi toliko pričaju o kolu sreće… Zar moje baš ovako izgleda? I zar, čini mi se, nema ni malo sreće u njemu? Srce mi lupa kao ludo. To je znak da mi je bar ono ostalo…
Nisam u stanju zdravo da razmišljam. Ili bar ikako drugačije… To nije za mene. Mislim, cela ta stvar sa razmišljanjem. Neko nije rođen za, na primer, slikanje, neko za pevanje, a ja nisam za razmišljanje. Jednostavno nisam. Ne umeme to. I zapravo, sebe ni ne krivim za to. Realno, nisam mogao sam sebe da naučim (tek tako) da stvaram svoje ciljeve, stavove i shvatanja kad su svi ostali to radili za mene. To je vrlo, svastan sam bar toga, zajebano za čoveka mojih godina. Da se razumemo, nisam ja mator, ali nisam ni sveža glina koja se još uvek može oblikovati.
Čak sam i propušio. Znam da to nije zdravo (piše na kutiji cigara), ali sam morao da se prepustim očajničkom porivu ka nikotinu i ostalim sranjima tog, nazovi zadovoljstva. Mada, bolje duvan nego alkohol. Ili ne… Zar zaista mislite da to znam?! Jok!
Bar mi je ostao stan. Prazan. Bez i jedne trunke nameštaja. Dobro pa nije skinula i kreč sa sveže okrečenih zidova… Sam. Sa polupraznom paklom cigareta i upaljačem sa slikom psića u pletenoj korpi. U bivšoj spavaćoj su sve moje stvari na sivom, hladnom, rekao bih prljavom podu (koji je do skoro bio prekriven svetlozelenim tepihom od ćoška do ćoška. Mislim da mi se nikad nije ni sviđao. Ne, ne mislim. Pričinjava mi se.). Samo se udostojila da spusti roletne na prozoru do pola. Hm…
I šta ja sad da radim?! Da se obesim? O šta? Nemam ni jedan jebeni luster u stanu! Čak je i lavabo ponela sa sobom! Dobro da nije i kadu iščupala i strpala u kofer! Mogla je i da promeni bravu na vratima, da me zaključa i ostavi da crknem u prokletom sivo-belom stanu! Odjednom mi se toliko zgadio da bih ga najradije izmljackao sopstvenom krvlju i okončao celu mizriju mog novonastalog života. Jebeš sve, često pomislim. Čak i pomislim.
Uspeh! Moj prvi samostalni uspeh!!!
Čoveče, pomislio sam da bih mogao da se ubijem! Nalazim se na vrlo zavidnom položaju! Ipak u mom kolu ima malo sreće. Malo humora, doduše crnog, ali ga ima. A u situaciji u kojoj sam ja, svaka vrsta humora je krajnje dobrodošla!

Mogla je bar paučinu da popaja kad je već bila toliko vredna da sve ponese sa sobom!

понедељак, 20. септембар 2010.

Me in love... They in love with me...


Jednostavno me je „šutnuo“!
I tada sam shvatila. Bilo je vreme da stanem tamo gde sam počela. Suviše je bilo dobro da bi trajalo koliko je moja mašta zahtevala. A svakako je zahtevala više, mnogo više. On nije bio u stanju baš toliko da mi pruži. Mada, kad razmislim ponovo, ponovo i ponovo o svemu tome, dobro je što je tako ispalo.
Istina, nije uvek bio tu kada mi je trebao, ali zato drugi ljudi nisu bili totalno isključeni iz mog života. Imali su priliku da budu deo njega; da budu deo mene kao i pre nego što je ušao i on u tu priču, priču o meni, i sve poremetio. Od vrha do dna. Tek tako. I onda zbrisao. Ali ne i izbrisao…
I tek sad, na kraju svega, shvatam da je i sam početak bio isuviše jasan i isuviše je tačno opisivao tok svega što je sledilo. Oh, da! Sve je bilo apsolutno jasno! Ali, ko će da proriče sudbinu u tom trenutku na osnovu prve impresije (koja je, doduše, bila vrlo impresivna)? On je samo izgledao savršeno i sve se odvijalo samo savršeno. Sasvim slučajo tako savršeno. Zar ne?
Ne.
I to tek sad shvatam. Nakon isisanih kilogram soli. A tako je bilo slatko. Optička varka čula ukusa i svih ostalih čula. Ali ko mari? Da se nije sve završilo, ne bi naišao drugi. I treći… I četvrti… I… I, konačno – poslednji. No numbered. Taj me još ije „otkačio“ na finjaka. Ili bilo kako drugačije. Da, još uvek je tu, uz mene, kraj mene, pored mene, iSviOstaliPredlozi mene! I sad se vrzma tu naokolo. Bilo fizički, bilo duhovno. (Još uvek više fizički…) I super je! Mada, to kažem uvek kad je i dok je super, ali mislim da je sad zaista zaista super. (Kao i prošli put… I pretprošli… I natprošli… I… Pa i sa onim prvo pomenutim idiotom.) No, za sad nam cvetaju ruže. Ili šta već…
Ne bi sve to ni bilo tako ExtraSuperKul da nemam maksimalnu podršku svojih drugarica. (Ponekad mislim da su mi drugarice samo da bi me uverljivo lagale.) Sviđa im se, otvoreno kažu/lažu da bi ga rado pozajmile da mogu, da smo super par, da je on nešto najbolje što mi se desilo, da ga ne puštam ni za živu glavu i ostala sr*nja. A ja, šta ću, slušam ih. Još uvek. Ne mogu da kažem da mi jednog dana neće pući film te da ću raskrstiti sa svim, a još manje mogu da obećam da njemu neće tek tako dunuti te da će on rešiti da raskrsti sa svim. Ovo dtugo mi se manje sviđa… Naravno.
I već sam mu napravila spisak stvari koje me nerviraju, što kod njega što uopšte, koje ne želim da vidim, doživim, osetim i slično, stvari na koje sam alergična itd. Neke su duplo podvučene, neke pored imaju znak uzvika, neke čak i tri, neke su samo podebljane, a sve ostale markirane. I on tog spiska mora da se pridržava; zapravo, ne mora, ali je pristao na tu obavezu što meni ni najmanje ne smeta. Ali, stvarno! I ne osećam potrebu i povod da mu budem zahvalna na tome. Nisam surova! Jednostavno je to nešto što je sastavni deo veze sa mnom, kao što je i disanje sastavni deo života. I tačka!
Priznajem, do sad nije napravio ni najmanju grešku. Dobro, i to „do sada“ traje čitavih mesec dana, dovoljno da je još uvek toliko zagrejan da i da hoće ne može da načini neku glupost.
-Kako možeš da budeš baš toliko okrutna?! Zar ti ni malo nije stalo do njega?
-Do sad su uvek bili okrutni prema meni… A ja ne mogu protiv svog novog usplamsalog imuniteta. Sad ću bar znati zašto raskidaju sa mnom… I nadam se da me sad neće toliko dirnuti sve to.
Stojim iza toga. Uglavnom nesvesno se slažem sa svojim novim stavom, ali ipak ga stojički zastupam. Kad malo pokušam da sagledam situaciju i iz njegovog ugla, mislim da znam kako se oseća i kako sve doživljava, ili bar kako će osećati i doživljavati, ali ja sam, u prevodu, „zlo“ na koje on nije prinuđen. Ja njega ne držim. Nisam ga vezala za sebe. On je i dalje slobodan, samo što ima neki problem – neće da ode. Lepo mu je. Uživa. Redovno ispunjava obaveze sa spiska i to je to. I ne osećam se kao da je on moje vlasništvo. Glupost.
Više, čak, ni ne znam zašto ja trpim sve ovo. Kontam da će sve biti drugačije kad mene opali talas prave zaljubljenosti; tada ću, verovatno reći:“Zajebi spisak i pravila!“ i prepustiti se da ja budem nečije vlasništvo. Ponovo. Valjda me neće odbacivati do kraja života osobe u koje se baš baš zatreskam… Ili hoće. Sve jedno, to neću znati dok i ovaj trenutni lover ne odleprša putevima ostalih bivših. Očigledno je da sam budućima isto raskršće puteva. Naiđu, zaustave se, odmore, nauživaju, ostave neki trag i odu. Gde li završe? Da li završe?
Svi završe kad-tad.

Mislim da sam čak nešto i shvatila iz ove kratkoročne, čudne veze…
-Znaš, veza se ne zasniva samo na tvom poštovanju mog spiska… Moram i ja poštovati nešto što tebi znači, a toga nečega očigledno nema. Žao mi je, stvarno, ali ovo ne vodi nikuda. Bar mene ne vodi nikuda. Tapkam u mestu, a nisam navikla na to. Ako ništa drugo, bar budi srećan što te nisam „otkačila“ na idiotski način i zauvek ti smučila i pomisao na mene… Mislim da bi to bilo sve. Čućemo se… Ćao!
Uvele su ruže. Ili šta već…
I nećemo se čuti. I nismo. I ne čujemo. I… Ćao!

петак, 10. септембар 2010.

Želim da mi bude dosadno

Ala zgode i ljepote! Najpre se skontam da ću moći uživati sat vremena u samoći, kad eto ti. Ne može, pa bog! Meni da bude dosadno?! Jok!
Iako je od ranog jutra (bar od kad sam otvorila oči) šljakala kiša iz hladnih, sivih oblaka, bare i nisu bile katastrofa strašne i nije bilo jezivo hladno. Iako je, ponavljam, vreme delovalo depresivno loše! Ali savršeno za spavanje…
Ipak, obaveze nateraju čoveka, pa i mene, na rano ustajanje i na ispunjavanje obaveza. Čuj – obaveza! No, nakanim se i izvučem iz svog udobnog carstva lenčarenja i snova, i uputim se ka hladnom žuto-belom kupatilu. I sve po Pe-eS-u; mokrim/urniram/piškim/šoram, operem ruke, umijem se, oribam zube i zbrišem u sobu na doterivanje. Blah! I nikad dosta vremena. Uvek sam u škripcu s minutima ALI uvek stižem na vreme! Doduše, uvek manje spremna nego što sam planirala… I tako, obučem se ja, utoplim, spakujem sve potrebštine u svoju novu teget torbu (što bi moja baba rekla „apa-drapa torbu“) i krenem. Krenem ka stanici gde me, oh ne, neće čekati autobus… Zato, eto ti rešenja, ja ću sačekati njega. I sačekala sam ga – šta sam mogla drugo? Čak sam i zaboravila kako to izgleda; čekati autobus, voziti se njime itd. Naročito sad kad su i stanica i bus prepuni nekim novim klincima koji su umislili da to nisu jer rade ono što odrasli rade – čekaju autobus i voze se njima sami. I naslušah se ja kojekakvih novih dečjih fazona i gluposti dok se, konačno, nisam dosetila da sam, pametna ja, ponela sluške za telefon. U prevodu, mogu da slušam svoje, za nekoga glupe stvari i iskuliram jutarnja sranja svojom potrebnom dozom. Gužva se ni od kuda napravila! Samo su navrnuli iako sam ja već stajala u aVtobusu…jedina.
Nekako, stigoh na pola puta od finišne destinacije – stanica sa koje krećem u nove ratne pobede. U novom autobusu sam sedela. Bio je red! I samo što nisam zaspala. Uz muzikicu u ušima, of course. Kiša je, naravno, i dalje lila i konstantno me uspavljivala. Fino, lagano, inspirativno bacala u kutak snova i fantazija. Mmmmm… STOP! Stigoh. Zar već?! Nja…
Da, danas mi je dan da samo menjam autobuse i čas stojim čas sedim. Više stojim nego što sedim… Ali, odvozah se na tačnu adresu. (Bilo je lepo videti neke ljude. Zaista lepo!) I posle kratkog vremena, koje je trajalo čitavih možda sat vremena, zaputih se nazad. Tamo odakle sam i došla. Vraćam se kući, majci svojoj! Čak sam morala i da potrčim da bih stigla. I stigla sam. I onda sam još sat vremena čekala! Zašto?! Zato što meni nikad nije dosadno i baš uvek se potrefi da moram da čekam. Napolju, kad je već postajalo sve hladnije, dok je kiša oplakivala zemlju, dok se cenjeni autobus nije pojavio. Sat vremena.Okruglo! Ma, šta je to za mene? Samo pišljivih sat vremena.
U međuvremenu, u toku ponovnog susreta sa svojom m(j)uzom i samoćom ispunjenom čitavom hrpom neznanih ljudi, nekako sam se dočepala praznog parčeta slobodne klupe; dovoljno za moje „malo“ dupence. Sasvim pristojno dovoljno. Toliko dovoljno, da je pored mene uspeo da sedne neki solidno popunjen čiča s kokicama. Naravno, kao da smo u čekaonici za penziju, nije mogao da se suzdži a da mi ne prekine zagrižaj pizze pitajući me da li mi je to ručak ili doručak. U 11 časova (meni obično) izjutra, tj. sat do podneva (kako je meni značilo danas). „E, deda, deda, ovo mi svakako nije doručak“, mislim se u sebi, a njemu odgovaram uz osmeh: „Pa…“, dok me on prekinu (ponovo) rekavši mi: “Ili nešto između?!“. Sad sam brzo odgovorila ne bi li me ponovo sasekao: „Da!“. Brzo, kratko i jasno! Ali netačno. Ali, šta me briga! Ovako i onako ga ni ne znam i njega to ne zanima i nikad ga neću videti ponovo i ne znači mi ništa. On je za mene samo običan penzioner koji se dosađuje pod stare dane i hrani kokicama. Ali, iskuliram ja to na fin, ljubazan način. Tako neprimetno, da je on, ne pitavši ga ništa, nastavio da priča! Bio je u gostima i nije mogao da ruča kod njih pa zato jede kokice i kako on kod ljudi kod kojih je bio nije baš-baš gost nego blizak rođak. Ma nemoj! I, naravno, nije to bilo sve. (Kamo sreće da jeste. Tek ostatak nisam morala da saznam…) „Gde putiješ?“ – on meni. „Za ZR.“ – ja njemu. „A, pa tamo blizu je i Žitište i tako ta sela…“ – on meni. „Pa, ja sam zapravo iz Žitišta.“ – ja njemu. (Koji me je đavo ter’o da opet „ja njemu“?!) „Oh, pa ja tamo imam rođake… …“ – nastavi on meni. I bla, bla, bla, da bi se ispostavilo da poslednje „bla“ koje je izgovorio bude vrhunac „blabla“-banja! „Da li je znaš?“ „Znam je, naravno.“, a mislim se u sebi „nažalost je znam! To mi je najveća tragedija u životu!“ „Joj, kako je ona fina, otvorena, komunikativna, duhovita, pametna, lepa i visoka devojka…“ – fal’te je usta Vaša! Matora alapača! Kako zna gde treba da cilja, u šta da gađa. Ni manje ni više! Ljubi je njen dedaujak! Zar osoba koja mi pravi probleme je zapravo divna devojka? Ma daj, bre! Pričaj to nekom drugom. I, čitavi moji odgovori na te gluposti su bili „da“, „mhm“, „valjda“,… Nije ni zaslužio više! Ali on je tražio! Taj matori dedac je tražio da je pozdravim kad je vidim! Idi, molim te!!! Da kontaktiram s osobom koja je već duži niz godina na vrhuncu liste „Strogo izbegavam!“??? Ma daj! K’o da će me on ikad više sresti, i ako me sretne, k’o da će se sećati i mene i tog razgovora i prokletog „pozdravljanja“ moje naj(ne)frendice. Čoveče!
Uf!!!
Međutim, naiđe naka baba i ja joj, krajnje ljubazno, ustupim svoje mesto na klupi pored čoveka koji mi je upropastio dan. Znam, nije namerno, ali sam zato ja namerno rekla bakici da može da sedne! I rešena stvar. Ah, onda je odmah nju startovao i bez pozdrava se izgubio kad je ugledao autobus koji ide za Beočin odakle je i on. Nek’ ide u očin, mislim ti se ja! I ode deda. I ja sedoh, oh divote li, na klupu nastavljajući da slušam muziku i jedući svoj doručak-ručak. I tako je prošlo još pola sata do dolaska mog autobusa. Ušla sam unutra, sela, gledala kroz vlažan (iznutra) i pokisao (spolja) prozor. Krenuo je. Išao je. Stigla sam. Moji su me sačekali i otišli smo kući. Sve ostalo i nije toliko bitno jer ni nije bilo ničeg zanimljivog.
Koji mi je plan?! Da ignorišem tu „drugaricu“ svaki put kad je budem videla, ako baš budem morala da je vidim…
PS. Slagala sam. Išla sam s mojima da kupimo puno malih ribica za akvarijum!

четвртак, 9. септембар 2010.

The beautiful eyes...

 Stajala Je naslonjena na moju kapiju s prekrštenim rukama i prebačenom jednom nogom preko druge. Izgledala Je kao neki krivac koji čeka da mu se sudi za najveći zločin, a to ne želi. Ali se ni ne kaje što ga je počinio... 
Delovala Je zamišljeno. 
Nisam Je video već dva dana. 
-Hej! Otkud ti ovde? - trgla Se kada Sam Joj prišao. 
-Hej... - zaćutala Je - Bila sam u prolazu, pa reko, da svratim... 
-Aha... Pa, hoćeš da uđeš? Na pivo... 
-Ne pijem alkohol... 
-A sok? 
-Ni sok. Dijeta... 
-Onda vodu... 
-Mmmmmm, obožavam vodu... 
Ušli Smo i seli za trpezarijski sto. Naravno, prvo Sam Nam sipao vudu. 
Ćutali Smo. 
Bilo je čudno. Znali Smo da neće biti lako posle... X... . I nije. Mada, mislim da Smo se dogovorili da Ćemo zaboraviti na sve i nastaviti svako svojim putem. 
-Znaš, znala sam da će biti ovako, ali morala sam da te vidim. Nedostajao si mi... - znala Je i da svakog trenutka može da Mi naiđe devojka koja je kuma Njenom dečku. 
Ustala Je i otišla da sipa još vode. Sela Je na kuhinjski pult naslonivši glavu na gornji boks gde su mi čaše i tanjiri. 
Ustao Sam i prišao da i Ja sipam vode. Opet Smo ćutali i želeli jedno drugo - baš tu na tom kuhinjskom pultu. 
Nije bilo sve jedno. 
Sedela Je mirno; nije Se pomerala. Znam da Je želela da Joj priđem i da... 
Tišina je već davila. Prišao Sam Joj jer sam i Ja to želeo, mada me je bilo strah. Privukao Sam Je sebi i Ona me je obgrlila svojim nogama. Podigao Sam Je i odveo u svoju sobu. Stajala Je na krevetu ispred mene i gledala. Oboje smo znali šta će biti, samo je bilo pitanje vremena. 
Rešila Je da prva preduzme nešto. Skinula Mi je majicu i poljubila vrat. Zatim Je čekala da Ja uradim isto. Skinuo Sam Joj bluzu i otkopčao pantalone. Počela Je da se smeje. Privukla Me Je sebi i počela ljubiti. Usput Smo se, ne znam ni Ja kako, skidali. Sve je ličilo na dečiju igru. U isto vreme Sam se neverovatno plašio i neverovatno želeo da ovakve trenutke delim sa Njom do kraja života. 
Legao Sam go preko Nje i... sve je počelo... da se ponavlja... 
(Ne)sreća što je žurila na autobus, inače ko zna gde bi Nam bio kraj. 
Sve u svemu, ne pamtim bolji X do tada. 
Ne mogu da poričem, osladilo Nam se takvo ponašanje, da se krišom viđamo i zadovoljavamo. Oboje Smo znali da je to pokvareno jer nismo raskinuli Svoje ''javne'' veze, a viđamo se. Kasnije je sve to prešlo u odvratnu, zavisnu naviku. 
Naravno, uvek Smo se viđali kod mene jer sam Ja imao (i još uvek imam) svoju gajbu u gradu, a Ona je živela sa svojima na selu (ne znam da li je još uvek tako). I naravno, Ona bi uvek žurila na autobus, a Ja bih morao sam da sklanjam dokaze neverstva. Neću da lažem, umelo je da bude i uzbudljivo. I sve je to dugo, dugo trajalo. Prokleto dugo; toliko da je bolelo... 
A bolelo je zato što je sve bilo krišom i što nismo imali uobičajenu slobodu. Bilo je kao u zatvoru. 
Posle određenog vremena postalo Nam je monotono, ali je bilo teško sve to prekinuti. Valjda bi Nam sve to nedostajalo, ili ko zna šta... Oboje Smo se složili da u Našu ''vezu'' treba da unesemo malo dinamike, da ne bude sve samo običan, isti, jednoličan X. 
I krenulo je tako što Je jednom umutila tri kesice šlaga... I, šta mislite da Smo radili?! (Čista perverzija...) He, he,... Bilo je uzbudljivo... 
Drugi put smo koristili crno vino (pet flaša)... 
Treći put višnje... 
Četvrti put... 
I tako dalje... 
Sve je delovalo kao kad se deca igraju u blatu. Bude im lepo, a uprljaju se k'o... prasići... 
Mesec, dva, tri, četiri, ... Njen osamnaesti rođendan... 
Da, zaboravio sam da vam kažem da Sam bio stariji od Nje dvanaestak godina. Da... 
Naravno, Ona nje raskidala sa Svojim dečkom, Ja sa Svojom devojkom (kumom Njenog dečka) i sve se nastavljalo po starom... 
Mrzeo Sam sebe, ali Sam se i divio Svojim sposobnostima. 
Nego, Njen osamnaesti rođendan... Za veliko čudo, to nam je bio prvi put (posle toliko vremena) da svo četvoro budemo u isto vreme na istom mestu (Ona sa njim, Ja sa njom). Naravno, Ona se ponašala prema njemu kao da je sve OK i da im je veza idealna; Ja to nisam mogao... 
Celo veče Sam ljubomorno gledao kako se ''srećno'' ljubi sa njim, kako ga grli i mazi. On Joj je uzvraćao... 
Bio Sam ljubomoran??? Da li to, onda znači da mi Ona zaista nešto posebno znači?! I da nije sve samo u X-u, šlagu, vinu,...?! 
Hteo sam da vrištim, ali nisam mogao... Tačnije, nisam smeo. Sve to me je užasno zbunjivalo; nije Mi bilo jasno šta se to dešava sa Mnom i u Meni... Nadam se da je sve to sa njim bila čista gluma... A šta ako je sve bila čista gluma sa Mnom?! Nije... Ma, ne bi to radila... Mislim, ne Bismo toliko meseci provodili zajedno vreme, a da Joj nije ništa značilo... Zar ne?! 
Zar Ja, posle toliko vremena da sumnjam u Nju?! 
Ne! 
I sve se prekinulo najednom... Ne pamtim ni kada ni kako...