уторак, 25. октобар 2011.

Objektiv-nost


Priča se okolo kako su mediji ovakvi, onakvi, svakakvi – nikakvi. Priča se i da sociolozi nemaju dovoljno „mesta“ u (svim) tim istim medijima, kako se nikad ne pitaju nizašta, kako jednostavno – ne postoje. Neću da se igram suda i da isterujem pravdu ali, budimo realni, ko se petlja u ta posla, nije mu lako. A ja se upetljah u oba...
Naime, provukla se (posle prvog, još nekoliko puta) tema o tome kakvi su novinari i kakvi su, je l' te, sociolozi. Kažu da, koga god da nešto pitamo o tim profesijama/oblastima – ma, svi sve znaju! Dođavola je tako.
Ima nekoliko (verovatno više nego što bi bilo poželjno da ih bude) osoba koje tvrde za sebe da su krajnje objektivne i realne. Hm... Prvenstveno, smatram da tako nešto ne možeš reći za sebe. Jednostavno nije u redu. Nekako, ne zvuči neegoistički i nenarcisoidno. Da ne spominjem i to da, izjavom tako nečega, ta osoba opovrgava „činjenicu“ da je objektivna jer na osnovu ličnog mišljenja (subjektivnog stava) ona tvrdi tako nešto. A opet, i ako je to čula od nekog drugog, na osnovu, ponavljam, ličnog mišljenja, ona je prihvatila taj hvalospev – da je objektivna. Sekndli, objektivnost i realnost, po mom mišljenju, podrazumevaju da osoba sa takvim (ne)manama nema svoj stav. Nije li to tužno? Objašnjavam u nastavku: kako može živ čovek, koji ima različite potrebe (ne računam one fiziološke koje ne može da kontroliše, ne u svakom trenutku i ne doveka) i ciljeve u životu, da nema svoj stav, svoje mišljenje o nečemu? Kako, ta ista osoba, može baš na svaku temu koja mu se pojavi u životu da odreaguje sa: „Svejedno mi je.“ Zar je svima nebitno ko je na vlasti, ko je odgovoran za njihovu bezbednost i da li to obavlja na dobar način, zar niko nema bar neki stav o religiji (zašto veruje ili ne veruje u Boga ili koga već), o povećanoj stopi mortaliteta u državi ili bar o sutrašnjoj vremenskoj prognozi? Zar je moguće ostati ravnodušan o bilo kom problemu koji se, možda, ne tiče direktno nas/vas samih? ... Nije ni da vam se sviđa, a nije ni da vam se ne sviđa što su jutros pronašli vašu, uvek nadrndanu, komšinicu kako visi u svom kupatilu... Ok je, a i nije ok, što se neki tamo (ne) bave nekim (ne)problemima. Baš mi je sve svejedno u životu...
Baš mi nije nešto svejedno kako živim.
Kažu, sociologija treba da bude objektivna nauka. Ok, slažem se. Ne treba da bude priklonjena nijednom stavu konkretno, već treba da svojim metodama i tehnikama pronađe šta ima da pronađe, da razume šta ima da razume i da iznese činjenice do kojih je, racionalno, došla. Sve je to super i na kraju ispadne krajnje objektivno. Ali, ono što čini važne delove sociologije jesu različite teme koje se pojavljuju i kojima se bave (čik pogodite ko) – sociolozi. A svaki sociolog može da izabere koji problem će da izučava. A kako to izabere? ... Pa, meni se sviđa da istražujem u oblasti „Muzika u društvu“, ti bi da čaprkaš o problemu „Alkoholizam među adolescentima“, njoj je interesantno da se bavi sektaškim grupama, njemu o problemima u porodici,... Sad, mozgam ja, zašto smo svi izabrali baš te teme; zašto se bavimo baš tim aspektima društva? Ček' da još malo izmozgam... Javilo mi se – pa, ja volim muziku, ne mogu da živim bez nje, interesantno mi je kako ona utiče na ljude u mojoj okolini i sl. Jednostavno, to je moj stav o muzici. To me sad dovodi do zaključka da ne postoji objektivan sociolog! Iz nekih ličnih razloga, subjektivnih stavova, ti izabereš da se baviš nečim i to te, automatski, ne čini objektivnim ni kao čoveka ni kao sociologa. Ne zalazim u to da li će taj „naučni rad“ biti skrpljen samo od suvih činjenica. (On, štaviše, može biti 100-postotno objektivan.) Ja govorim o onome ko je napisao to nešto.
Dakle, sociolozi su objektivni i realni (nad)ljudi – mačku-o-rep!
Ne želim da ovo ispadne vređanje, prozivka ili tako nešto, bilo bi i paradoksalno; ja prva želim da budem diplomirani sociolog, želim da se bavim time i sve to. Ali, ja za sebe ne kažem da sam objektivna; imam stavove i neka svoja mišljenja, ali jeste istina da se trudim da budem što realnija i slično.
Mediji se ne bave sociolozima?! Ali se zato socioloze bave (u) medijima, i te kako! I onda, diplomirani žurnalisti ne mogu da pronađu posao u svojoj struci... Kažite mi, kako i da stignu na red od svih lekara, pravnika, poljoprivrednika,...koji pišu izveštaje, članke, reportaže, kolumne itd?
Evo ga još jedan paradoks – sociolog piše za određene novine. A svi znamo da su, nažalost, svi mediji priklonjeni nekoj stranci, tj. (ne)vladajućem režimu. I sad, ako taj isti sociolog kaže za sebe da je „apolitičan“, iz kog razloga je pristao da piše za određene novine (ili da radi na nekom radiju ili štogod)? I to kolumne?! (Kolumna je novinarski žanr koji se može opisati kao „članak mišljenja“, dakle, pričica sa krajnje ličnim stavovima o nekoj temi.) Koliko je samo doze subjektivnosti/subjektivizma u svemu ovome, zar ne?
Sad da se malo osvrnem na novinare... Nisu ni oni cvećke, nikako! Što se mene tiče, samo se nadam da neću postati novinar koji je najsličniji političaru. Jer, posao novinara nije da laže, spletkari i slično. Mada to većina radi...
Elem, kolege žurnalisti imaju jednu olakšicu. Naime, oni će uvek imati etiketu pristalice nekoga/nečega i, zapravo, sami će biti krivi za to (npr. lični stav zašto baš pišem za „režimske“ novine), ali će unutar toga uvek imati priliku da biraju – šta će da pišu i kako! Urednik ti kaže „Idi piši o onoj saobraćajnoj nesreći od sinoć“ i ti odeš i napišeš. To će biti čisto objavljivanje činjenica (ko, šta, gde, kada, kako, zašto). Nema tu ličnog komentara, kao – šta ja mislim zašto je audi prešao u drugu traku, naleteo na fiću iz suprotnog pravca, i bla, bla. Nema toga! Ima da policajac da izjavu i da se to objavi, ali nema tu šta taj novinar da iznosi svoje stavove ili tako neke koještarije. To je ako pričamo o vesima/izveštajima/člancima. Ako se, pak, bavimo kolumnama, reportažama ili nečemu sličnom, to je, onda, drugačija priča. Opet, može urednik da ti kaže „Idi na Siciliju i piši o njoj“, vi odete i sve, ali vi ćete pisati i o tome kako ste je vi doživeli, šta vam se svidelo a šta nije, a ne samo o tamošnjoj ekonomiji, politici, kanalizaciji ili stopi kriminala, što su čiste činjenice koje ste tamo prikupili.
Dakle, ne postoji ni 100 postotni objektivni novinar. Bar pet posto subjektivnosti ide za izbor medija za koje će da radi, i još 5 posto za subjektivni odabir žanra kojim će da se predstavlja javnosti.
Nešto me stra' da krenem da čitam ispočetka ovaj tekst. Slutim da nisam rekla sve što sam htela, a ne bih smela da ubacujem još neke komentare i stavove jer to neće izaći na dobro...
Ne znam ni koliko vam je sve jasno u vezi sa ovom temom, da li ste shvatili šta sam htela reći i sl. Na vama je, samo, da ovo prihvatite ili ne prihvatite. A znate na osnovu čega ćete to uraditi? ... Taaaaako jeeeee. Na osnovu svog stava o svemu ovome. Ličnog stava o sadržaju ovog teksta.
Zaključak: ja sam subjektivna. I kraj priče!
PS. I niko mi ne može reći da je „imati stav“ samo „detinja želja“ za istim...

недеља, 9. октобар 2011.

Pecanje sunca - 4. deo


4.

Sedela je na tremu u drvenoj ljuljašci koju je Rodonov deda napravio kao svadbeni poklon. Oven je spavao. Već uveliko je prošlo osam sati.
Gledala je u mesec koji je, kao zakačen na udici, visio između dva stuba tako ponosno i dostojan svoje moći. Veličanstven i pun između planine Šaste i Bleka Bjuta. Kao da je u nekoj posebnoj vezi sa Šastom. Ona je tako savršena i bela, tako okrugla, kao da je nacrtana. Kao da su stvoreni jedno za drugo. On njoj poklanja svoju svetlost, svoju ljubav, a ona mu uzvraća svojom odanošću, i zaista ga uvek čeka; čak i kad se ne pojavi po nekoliko dana, ona ga i dalje čeka... A on se uvek vraća njoj.
-Marija...
-Nisam ti ni rekla... Oven je prohodao. Juče.
-Oh... Oven. Jeste li...
-Bio je tako srećan. Njegov prvi samostalno pređeni metar. Toliko sam bila srećna da sam zaplakala. Nisam smela mnogo da plačem pred njim; možda bi pomislio da je uradio nešto kako ne valja. A tako je sve savršeno odradio! Samo, ti nisi bio tu... O Bože, tako mi nedostaješ! Tako nam nedostaješ. I onda, i ono malo vremena koje provedemo zajedno, mi iskoristimo za svađe...
-Marija...
-I tako ne mogu da dočekam da sve ovo prođe. Da ponovo budemo više zajedno. Da zajedno uživamo u Ovenovom odrastanju. Da ga zajedno učimo stvarima i svemu... Želim da se ugleda na tebe, da mu ti budeš uzor kao dobar otac, dobar čovek i radnik. Da vidi kako on treba da postupa u životu.
-Marija...
-Znam, ne moraš se izvinjavati. Znam da nisi sve ono zaista mislio. Razumem da ti je teško, da si pod pritiskom, da živiš zbog tuđeg užitka i da sve više gubiš svoj. Znam da i ti želiš što više da budeš sa nama i sve... Ne krivim te...
-Marija!!!
-Izvini... Kaži, Rodone.
-Volim te. I nikada neću prestati. Ma šta se dešavalo, uvek ću biti tu za tebe i za našu decu. Ti si najsavršenije stvorenje na planeti. Ja sam taj koji je izgubio kontrolu. Ja sam kriv, ne drugi ljudi, ne posao. Zašto se bavim nečim kad ne mogu da izdžim?
-Šta želiš time da kažeš? Odustaješ od posla? Ne razumem...
-Ma, kakvi. Samo ću stoički i pošteno da izdržim do kraja i da se ne istresam na prvog koga stignem.
-Normalno je to...
-Nije normalno, Marija. Niko to ne zaslužuje... I zato me grize savest. Ispao sam kreten. I žao mi je. Zaista mi je žao!
-Dođi ovamo pored mene. Sedi. Samo želim da budeš pored mene. Volim te...
-I ja tebe, Marija.
Sedeli su u tišini na drvenoj ljuljašci na tremu. Posmatrali su ljubljenje meseca i Šaste. Naučili su nešto od njih. Koliko god on odlazio i dugo bio odsutan, uvek se vraća njoj. Mesec Šasti, Rodon Mariji. Oni se vole.
Nekoliko trenutaka kasnije, videli su zvezdu padalicu... Podsećala je na Ovena Bjuta. Tako sjajna, vrtoglava i brza. I uvek izmami osmehe onih koji su je videli.

понедељак, 3. октобар 2011.

Pecanje sunca - 3. deo

3.

-Imam osećaj kao da će mi glava eksplodirati. Toliko toga držim u sebi... Toliko togaželim da promenim, ali ne mogu. Strah me je od svega, strah me je od života... [...] Nisam sigurna da znam odakle da počnem... Osećam neizmernu krivicu. [...] Molim te, oprosti mi! Znam da si mi govorila da će mi sve doći glave, da ne postupam kako treba, ali...jednostavno nisam verovala u to... [...] Još uvek ga volim. Ne mogu da ga napustim. Ne mogu ni da zamislim i jedan jedini dan bez njega. Razmišljam i o Ovenu; ne želim da mu još više oduzimam lik i predstavu oca. Ne zaslužuje to. [...] Znaš i sama. Bar bi ti trebala da me razumeš! I ti si bila mlada, ludo zaljubljena. Samo...tebi se posrećilo, eto... Nije nam sudbina svima ista... [...] Toliko se osećam usamljeno i tužno. I sve što želim jeste da mi ti oprostiš. Želim da znam da me ne kuneš, da me ne mrziš, da ne misliš sve najgore o meni. [...] Sećam se, kada sam upoznala Rodona, osećala sam se posebno, nekako ispunjeno. Ne samo zaljubljeno. U svakom momentu provedenom sa njim znala sam da je on taj pravi, da zaslužuje svu moju ljubav, da zaslužuje mene. Verovala sam da sa njim ne mogu da pogrešim. Isto tako sam znala i da ćete vi svi ostali misliti da je to čista greška... Od prvog trenutka, u mom srcu je bio samo on, samo njegov lik. Samo za njegovim pogledom i dodirom sam čeznula. Samo su mi njegovi poljupci bili u mislima i samo sam za njega čuvala sve što sam imala i što je vredelo u meni. Jednostavno sam znala da on sve to zaslužuje. ... I sad, sad se samo nadam da nije zaista mislio sve što je rekao. Zapravo, znam da nije, poznajem ga toliko. [...] Molim te, svim srcem te molim, preklinjem te, da mi oprostiš! Da li bi mogla to? Molim te... – klečala je pred grobom svoje Nane, kako ju je zvala svoju baku, i plakala. Oven je, kao začaran, ćutao. Upijao je svaku reč, svaki pokret, svaku suzu koja je pripadala njegovoj majci koja ga je čvrsto držala u naručju.
-Ali, ipak si nas ti, na neki način, upoznala... Da nisi insistirala i onoliko ubeđivala moje roditelje, sigurno me ne bi pustili da dođem preko raspusta. Naročito ne tvoja ćerka. Isuviše je ponosna... Heh... Najbolji raspust ikada! I hvala ti na tome. Baš zato što mi je mnogo značio, iako nisi bila oduševljena idejom kao i moja majka, bitno mi je da me ne mrziš... I dalje ga volim, Nano. Volim ga svim svojim srcem. Zato me i boli kad tako nešto kaže... [...] Verovatno sada jurca po selu tražeći me. Znam da se brine... Možda, čak, i misli da sam pošla da skočim u reku ili nešto slično tome. Budala. Moja budala... [...] Znaš, prošle godine, kada smo bili na tvojoj sahrani, Rodon mi je rekao nešto što me je iznenadilo. Tačnije, nisam očekivala da on razmišlja o tako nečemu i da bi mi to kazao... Čvrsto me je uhvatio za ruku i rekao da želi da umremo zajedno. Ne želi, kaže, da on ispraća mene ili ja njega. To je tužno. U zavetima i kaže da budete uvek zajedno, i u dobru i u zlu. Ako smrt postoji, ono je ili dobro ili loše, nebitno, ali je nešto u čemu treba da budemo zajedno. Tako mi je rekao. Mislim da je u pravu. Zaista je bilo tužno što deda nije bio tu. I bilo je, nekako, sebično s njegove strane. Otišao je pre tebe i ostavio te samu. Zar nije to sebično? Zar nije tužno? Zar nisi nikad poželela da je još živ i da ne moraš da patiš što ga nema? Nikada neću znati odgovor na to pitanje, zar ne... [...] Ovene, kaži nešto Nani... Pošalji joj poljubac. Znaš kako sam ti pokazivala. Ovako... Samo da možeš da vidiš kako je porastao. I kako je samo divno dete! Pravo Božji dar. I tako je pametan... Ponosna sam na njega. Veoma! [...] Nano, pada mrak. Trebalo bi da se vratimo kući. Roben garant šizi. Ne želim da se toliko brine... Volim te. Vidimo se... Kaži „pa-pa“, Ovene...

недеља, 2. октобар 2011.

Pecanje sunca - 2. deo

2.

Dve godine kasnije, kada je mali Oven već uveliko puzao, Marija je saznala da je ponovo trudna. Najpre je osetila tugu, neko stezanje oko srca. Još uvek ju je boleo gubitak prvog sina. A i, taman se vratila u normalu što se tiče posla i domaćinstva, kad, opet će morati da miruje, da ne radi ništa, da sve prepusti Rodonu koji i ovako jedva sastavlja kraj sa krajem. Najavili su godinu bogatu ribom i svi su pojurili da kupe prekopotreban pribor. Narudžbine su mu stizale i za po pet-šest meseci unapred. Bio je to period kada su retko provodili svi skupa, kada im je krevet pred kaminom u dnevnoj sobi bio najdraže mesto u celoj kući. Tada, skoro, i da nisu razgovarali. Mali Oven Bjut je taman naučio nekoliko reči, i u njegovom skromnom vokabularu imenica „tata“ je bila kao bujica drvenih kockica koje je trebalo savladati. Marija je svome mužu odnosila obroke u radionicu jer je znala da drugačije ne bi jeo, ne bi ni obraćao pažnju na glad koja bi se trudila da mu skrene misli s posla. Smršao bi, možda bi se i razboleo da ga nije terala redovno da jede.
Kada mu je saopštila da je trudna, polomio je plovak koji je pravio više od petnaest sati. Bio je u šoku.
-Ne znam kako se to desilo...
-Mislim da se desilo istim onim sledom događaja kao i prethodna dva puta.
-Ma, znam to. Ali, mislio sam da smo pazili...
-I ja mislim da jesmo. Ali eto... Valjda nam Bog sada daje i više nego što nam treba.
-Pa, hvala mu. Ume da mi zakomplikuje dan, i ceo život. Svaka mu čast. Toliko od tvojih odlazaka u crkvu, molitvi i ostalih sranja!
-Rodone! Ne dozvoljavam ti da tako govoriš! I ne psuj pred Ovenom. Šta je tu je. Ni ja se ne radujem činjenicom da polako ličimo na čopor, ali mi se ni ne sviđa ideja da skočim s mosta i ubijem ovo stvorenje u meni. Treba da cenimo ono što imamo.
-Ostavi se tih priča! Kako da cenim ono što imam kad nemam ono što mi je potrebno da bih izdržavao sve to što mi Bog velikodušno poklanja?! Odakle nam toliko para, Marija? Odakle? Da rađaš novce, pa još i da razumem. Ali ovako, počećeš samo da nam puniš kuću, a ne radiš ništa. Ne donosiš ni dinara!
-Misliš da ne želim da radim??? Misliš li da mi je lepo što se po ceo dan samo vrtim po kući??? Misliš li da sam ponosna na to što si ti jedini koji obezbeđuje hranu pod našim krovom??? Pod krovom koji samo što ne počne i da prokišnjava. Misliš li da mi je drago što moraš toliko da radiš i što se više ni ne viđamo??? I onda, kad se i vidimo, pogledaj kako sve ispadne... – istrčala je iz radionice sa uplakanim Ovenom u rukama.
Rodon je ostao sam na sred svog malog kutka ribolovstva, sa polomljenim plovkom u rukama. Nije mislio sve što je rekao. Nije ni očekivao da će ponovo postati tata. Već nedeljama nije spavao kako treba, nepromišljeno je odreagovao na vest i bio je svestan da je zeznuo stvar. Više nije mogao da se skoncentriše na rad. Samo je želeo da ode kući i da sve bude kao što je bilo.
Posle nekog vremena, ostavio je sve na svoje mesto, oprao je ruke, izašao iz dućana i zaklučao ga. Hodao je polako do kuće gurajući Dona. Smišljao je šta je najbolje prvo da kaže. Šta ako je zatekne u krevetu? Ili, možda, u fotelji dok čita knjigu? Da li da je prekida... Možda samo da sedne pored nje, da je zagrli i da ćute. Razumela bi ona tu tišinu. Šta ako nije otišla kući? Gde da je traži? U bašti? Ne bi smela da radi, trudna je... Možda je pored reke. Da ne želi da se udavi?! Ne, ne sme to da učini! Požurio je i kao lud vozio bicikl.
Nije je našao u sobi. Ni u kupatilu. Ni u kuhinji. Gde li je?! Ovenov plač se nije čuo, ako je uopšte plakao još uvek... Samo da nije učinila nešto glupo! Da njima nije učinila nešto glupo!
-Marija?! Gde si?!