недеља, 27. новембар 2011.

Prajd* Ponosa


[*Prajd - engl. pride, ponos]

To je upravo onaj osećaj kada te u istom trenutku bombarduje više emocija – bes, tuga, strah, smeh. Kada ponovo postaneš svestan surove stvarnosti i onog tračka šarenila koje je dovoljno da pomisliš da nije sve tako crno.
Priznajem, veliki sam skeptik kada su u pitanju naši, domaći filmovi, ali sam rešila da odgledam novi film Srđana Dragojevića, „Parada“, i prosto sam ostala bez teksta! Toliko sam bila oduševljena, pre svega tematikom, načinom na koji je sve predstavljeno, dozom realnosti i iskrenosti, načinom (ne)prihvatanja date situacije, glumcima i glumom, da sam morala da sačekam da mi se utisci slegnu. I sad kad se setim određenih scena, naježim se kao da sam ponovo pred ogromnim filmskim platnom odličnog scenarija. Jednostavno – fantastično!
Pre nego što sam prelomila i otišla u bioskop da odgledam pomenuti film, čula sam svakakve kritike. Ali, niko nije konkretno argumentovao zašto mu se „Parada“ svidela ili ne. E, a onda sam ja sela u „vruću stolicu“ smetnuvši s uma da ipak mogu biti i razočarana. Međutim, sreća je bila na mojoj strani, a ja sam bila na strani duginih boja, ljudi koji se vole bez obzira na sve...
Kako i zašto može nekome da smeta nečija ljubav?! Misle da je drugačija od „normalne“? Vode se klišeom da je „Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“?! Okačite Bibliju mačku o rep! To što je ta knjiga više čitana od neke istorijske u kojoj se spominje da je homoseksualnost bila normalna pojava, čak i poželjna, da li to znači da ona treba da nam predstavlja pravi put u životu, a ne tolerancija, ljubav, sreća i mir? Ljudski moral je otišao dođavola!
Naravno, ne morate se složiti sa mnom. Samo, znajte da moje mišljenje nije proisteklo nakon što sam odgledala film. I, bez obzira na to na čijoj ste strani, toplo (što bi se kaz'lo) vam preporučujem da ga pogledate. Film ne propagira ni jednu stranu; čista slika i prilika našeg društva, našeg iskrivljenog mentaliteta i izopačenog ega. Sami smo lešinari svoje „sudbe“.
Ne dajem ni ja preteranu podršku homoseksualcima za takvo okupljanje, mada ih donekle razumem i zato, moglo bi se reći – podržavam. Mirko, inicijator šetnje homoseksualaca Beogradom (koga odlično glumi Goran Jevtić) je rekao bitnu stvar. Parafraziraću u obliku citata: „Zar ne mogu ni jedan dan ponosno da prošetam svojim gradom?“ I zaista. Zar svi protivnici LGBT populacije (lezbejke, gejevi, biseksualci i transrodne osobe) ne mogu bar taj jedan dan da „iskuliraju“ i puste bolesne pederčine (kako ih najčešće opisuju pogrdnim imenima) da mirno i s ponosom prošetaju ulicama Beograda? Zar javna okupljanja nisu dozvoljena?! U nečijim glavama je samo nasilje dozvoljeno... Pljačkaju „Nike“-ovu prodavnicu u centru jer im baš smeta što se vijaju dugine zastave ulicom!
Lepo je prikazano u filmu kako protivnici mogu postati dobri prijatelji. Uprkos ratovima i mržnji koja je razdvajala četnike od ustaša, balija i šiptara, ljudskost je preovladala. To je bilo nemoguće shvatiti i prihvatiti... Ali, Limun (lik kojeg je predstavljao fenomenalni Nikola Kojo), učesnik rata devedesetih, vođa kluba borilačkih veština, veliki srbenda i patriota koji „mrzi“ sve one koji nisu kao on, tj. nisu onakvi kakvi bi „trebali“ da budu – uspeo je da nadmaši granice i prihvati sve što nije normalno. On je slika i prilika pravednog i moralnog ponašanja bez obzira na sliku koju na početku filma daje o sebi. Ima prijatelja i ustašu i baliju i šiptara. Na kraju se sprijateljio i sa homoseksualcima. Prihvatio je razlike. Opet parafraziram: „Pa, vi ste skroz normalni. Jest' da volite da imate odnose sa osobom istog pola, ali ste dobri ljudi“, rekao je Limun Radmilu (Miloš Samolov), Mirkovom dečku.
Naravno, ne bi sve tako bajno bilo da žena nije umešala prste! Naime, Limun treba da se oženi Biserkom (Hristina Popović), ali želi „seljačku“ svadbu dok njegova verenica želi nešto otmenije i, naravno, mnogo skuplje. Kako to i u američkim filmovima biva, organizator venčanja je gej; u našoj holivudskoj verziji, to je Mirko. Bisa, žena i po, isteruje svoje želje do kraja i time ima veliki udeo u Limunovom tolerisanju različitosti.
Ali, da vam ja ne bih prepričavala film, nadam se da sam rekla dovoljno toliko da vas zaintrigiram i navedem da pogledate „Paradu“ i sami donesete svoj sud o istoj.
Samo, zapamtite da smo svi različiti ali ipak ljudi. I, dokle god nam ne radi neko nešto loše, nemamo ni razloga da bilo koga mrzimo.
 Širite ljubav i mir!
Ne stvarajte dve Srbije koje se mrze (-Mirko pred prvim pokušajem održavanja „Parade ponosa“, 2009. godine.)
Budite tolerantni i ponosni zbog toga!

среда, 2. новембар 2011.

Preko protesta do bureka

Dragi Deda Mraze,
neću biti skromna. Te bih te zamolila da ceniš moju iskrenost i zaboraviš na moju ne-skromnost. Moja želja se tiče mnogih, zato i jeste velika.
Verujem da si čuo za proteste studenata na Univerzitetu u Beogradu. Tako je, one na Filozofskom i Filološkom fakultetu. Jeste, u pravu si – ti protesti su politizovani. E, onda mora da si čuo da su isti inicijatori tamošnjih protesta došli i na novosadski Univerzitet u nadi da će nastaviti sa nečim što je kod njih, donekle, prekinuto.
Znaš i sam da nisu u pravu, je l' tako? Svestan si i da su to sve anarhisti i „naklonjenici“ određenih levičarskih/desničarskih strana, zar ne? Verujem da si i upućen u one tačke iliti zahteve studenata koje pobunjenici koriste kako bi srušili trenutnu vlast u našoj državi. Ukoliko nisi, sad ću ti ih navesti, nije mi problem. (Volim da pišem pisma.) Naime, studenti se bore za četiri stvari: 1. da svi studenti koji su ostvarili 48-60 ESPB da automatski budu na budžetu, dakle, da ne bude rangiranja; 2. da se vrate apsolventski rokovi; 3. da se školarine smanje na tri minimalne mesečne plate; 4. da se ne plaćaju prenosi ispita. Ja bih dodala još jednu stavku, ali je nemoj shvatiti kao želju; nju ne moraš da ispuniš. Znači, 5. tačka bi bila – da neko studira umesto mene i mojih nezadovoljnih kolega. Eto, o tome, eventualno, možeš da razmisliš za sledeću godinu da nam obezbediš. Ali ako ne možeš, nebitno, snaći ćemo se već nekako.
Da te ne bih smorila, te da ne bi i moje pismo završilo u bliskom kontaktu sa tvojom guzicom u toku velike nužde, odmah ću preći na stvar! (Molila bih te da ne budeš perverzan.)
Zamolila bih te da zabraniš vandalizam, samim tim i primitivizam. Ubedi ljude da je skroz kul kada su fini i ljubazni. Omogući im da vode život bez potrebe za nasiljem i nepoštovanjem drugih. Zamoli ih da ne guraju nos u tuđa posla (da ne dolaze kod nas iz svojih, tamo nekih, razloga). Nemoj da dozvoliš da se ljudi okreću jedni protiv drugih; bar ne zato što im je neko treći rekao da to tako treba.
Jasno mi je, nisi Bog, zato se baš tebi i obraćam. Očekujem da ćeš me više i bolje saslušati i razumeti. Ti me još uvek nisi razočarao...
Ukini netoleranciju! Neka čovečanstvo počne da se raduje i malim stvarima. Zabrani im da budu alavi i pohlepni i bolesno sebični. Urazumi ih; kada kažu da se bore za korist većine, onda neka tako stvarno i bude. I, molim te, omogući im da se detaljno informišu o svemu da ne bi dolazili u situaciju da lupetaju kojekakve gluposti! Drži ih dalje od politike ukoliko ona baš mora da postoji.
Obećavam ti, ukoliko ispuniš ove moje želje i željice, a moraš priznati da su korektne i u korist svih ljudi, da ti neću poslati ni jedno jedino pismo narednih 10 godina. Bez pikova i trikova!
Pazi, moj plenum je jednoglasno izglasao da sam u pravu i da bi bilo skroz kul sa tvoje strane da mi ostvariš ove tačke/zahteve/želje/ili-šta-već. Znaš, svi bismo bili mnogo srećniji. I još više bismo pevali novogodišnje pesmice o tebi i o tome koliko si ti dobar i darežljiv.
Unapred ti mnogo hvala, dragi Deda Mraze.
Želim ti sve najbolje i, naravno – srećna ti Nova godina! :*

PS. Na kraju i ispadne da sve jeste jedan sočan, masan, lisnati burek. Neki ga vole i sa posebnim apetitom ga konzumiraju, dok drugi bi radije pojeli lisnatu paštetu (pogačicu) koja je, pak, zdravija.


Cwrle:)