недеља, 27. новембар 2011.

Prajd* Ponosa


[*Prajd - engl. pride, ponos]

To je upravo onaj osećaj kada te u istom trenutku bombarduje više emocija – bes, tuga, strah, smeh. Kada ponovo postaneš svestan surove stvarnosti i onog tračka šarenila koje je dovoljno da pomisliš da nije sve tako crno.
Priznajem, veliki sam skeptik kada su u pitanju naši, domaći filmovi, ali sam rešila da odgledam novi film Srđana Dragojevića, „Parada“, i prosto sam ostala bez teksta! Toliko sam bila oduševljena, pre svega tematikom, načinom na koji je sve predstavljeno, dozom realnosti i iskrenosti, načinom (ne)prihvatanja date situacije, glumcima i glumom, da sam morala da sačekam da mi se utisci slegnu. I sad kad se setim određenih scena, naježim se kao da sam ponovo pred ogromnim filmskim platnom odličnog scenarija. Jednostavno – fantastično!
Pre nego što sam prelomila i otišla u bioskop da odgledam pomenuti film, čula sam svakakve kritike. Ali, niko nije konkretno argumentovao zašto mu se „Parada“ svidela ili ne. E, a onda sam ja sela u „vruću stolicu“ smetnuvši s uma da ipak mogu biti i razočarana. Međutim, sreća je bila na mojoj strani, a ja sam bila na strani duginih boja, ljudi koji se vole bez obzira na sve...
Kako i zašto može nekome da smeta nečija ljubav?! Misle da je drugačija od „normalne“? Vode se klišeom da je „Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“?! Okačite Bibliju mačku o rep! To što je ta knjiga više čitana od neke istorijske u kojoj se spominje da je homoseksualnost bila normalna pojava, čak i poželjna, da li to znači da ona treba da nam predstavlja pravi put u životu, a ne tolerancija, ljubav, sreća i mir? Ljudski moral je otišao dođavola!
Naravno, ne morate se složiti sa mnom. Samo, znajte da moje mišljenje nije proisteklo nakon što sam odgledala film. I, bez obzira na to na čijoj ste strani, toplo (što bi se kaz'lo) vam preporučujem da ga pogledate. Film ne propagira ni jednu stranu; čista slika i prilika našeg društva, našeg iskrivljenog mentaliteta i izopačenog ega. Sami smo lešinari svoje „sudbe“.
Ne dajem ni ja preteranu podršku homoseksualcima za takvo okupljanje, mada ih donekle razumem i zato, moglo bi se reći – podržavam. Mirko, inicijator šetnje homoseksualaca Beogradom (koga odlično glumi Goran Jevtić) je rekao bitnu stvar. Parafraziraću u obliku citata: „Zar ne mogu ni jedan dan ponosno da prošetam svojim gradom?“ I zaista. Zar svi protivnici LGBT populacije (lezbejke, gejevi, biseksualci i transrodne osobe) ne mogu bar taj jedan dan da „iskuliraju“ i puste bolesne pederčine (kako ih najčešće opisuju pogrdnim imenima) da mirno i s ponosom prošetaju ulicama Beograda? Zar javna okupljanja nisu dozvoljena?! U nečijim glavama je samo nasilje dozvoljeno... Pljačkaju „Nike“-ovu prodavnicu u centru jer im baš smeta što se vijaju dugine zastave ulicom!
Lepo je prikazano u filmu kako protivnici mogu postati dobri prijatelji. Uprkos ratovima i mržnji koja je razdvajala četnike od ustaša, balija i šiptara, ljudskost je preovladala. To je bilo nemoguće shvatiti i prihvatiti... Ali, Limun (lik kojeg je predstavljao fenomenalni Nikola Kojo), učesnik rata devedesetih, vođa kluba borilačkih veština, veliki srbenda i patriota koji „mrzi“ sve one koji nisu kao on, tj. nisu onakvi kakvi bi „trebali“ da budu – uspeo je da nadmaši granice i prihvati sve što nije normalno. On je slika i prilika pravednog i moralnog ponašanja bez obzira na sliku koju na početku filma daje o sebi. Ima prijatelja i ustašu i baliju i šiptara. Na kraju se sprijateljio i sa homoseksualcima. Prihvatio je razlike. Opet parafraziram: „Pa, vi ste skroz normalni. Jest' da volite da imate odnose sa osobom istog pola, ali ste dobri ljudi“, rekao je Limun Radmilu (Miloš Samolov), Mirkovom dečku.
Naravno, ne bi sve tako bajno bilo da žena nije umešala prste! Naime, Limun treba da se oženi Biserkom (Hristina Popović), ali želi „seljačku“ svadbu dok njegova verenica želi nešto otmenije i, naravno, mnogo skuplje. Kako to i u američkim filmovima biva, organizator venčanja je gej; u našoj holivudskoj verziji, to je Mirko. Bisa, žena i po, isteruje svoje želje do kraja i time ima veliki udeo u Limunovom tolerisanju različitosti.
Ali, da vam ja ne bih prepričavala film, nadam se da sam rekla dovoljno toliko da vas zaintrigiram i navedem da pogledate „Paradu“ i sami donesete svoj sud o istoj.
Samo, zapamtite da smo svi različiti ali ipak ljudi. I, dokle god nam ne radi neko nešto loše, nemamo ni razloga da bilo koga mrzimo.
 Širite ljubav i mir!
Ne stvarajte dve Srbije koje se mrze (-Mirko pred prvim pokušajem održavanja „Parade ponosa“, 2009. godine.)
Budite tolerantni i ponosni zbog toga!

2 коментара:

  1. Ne znam šta bih ti rekao. Mlaka voda. Nisi me pomerila dovoljno da odem i odgledam dotični film, a nisi ni toliko mlaka da bih potpuno ignorisao dati tekst.
    Argumentacija ti je relativno jaka, ali joj fali oštrina i originalnost. Gotovo kao da slušam iste one replike koje demagozi koji se nazivaju borcima za ljudska prava ponavljaju godinama na televiziji.
    Takođe, negde u čitanju sam malo izgubio nit. Šta je fokus ovog teksta? "Parada" ili parada?
    A što se tiče poželjnosti homoseksualnosti... U tom istom vremenskom periodu na koji ti aludiraš, sasvim je normalno bilo i razapeti 1000 robova na krst kao kaznu za neposlušnost. Stvari su krajnje relativne.
    Ono što stoji jeste da Ustav i zakoni predviđaju slobodu zbora i govora, te nenasilno ispoljavanje sopstvenog mišljenja. Dakle, u ovom slučaju možemo ili da se vodimo zakonima ili da ih menjamo. Sve ostalo je neprihvatljivo.

    ОдговориИзбриши
  2. Nisam želela da utičem ni na čije stavove pa ni želju da li da pogleda film ili ne. Krajnje sam se trudila da iznesem svoj stav a da ne inpliciram ništa posebno.
    "Parada" je povod da pišem i o "Paradi" i o paradi. Nisam želela da preterano potenciram ni jednu ni drugu priču.

    ОдговориИзбриши