четвртак, 27. септембар 2012.

Lopta za manekene

Smatra se da su začeci fudbala u drevnoj Kini, i da sežu iz perioda trećeg veka pre naše ere. Takođe, Vikipedija kaže da je ovaj sport na neki način bio praktikovan u vojsci. Što se modernijeg doba tiče, prva pravila fudbala su doneta sredinom 19. veka, kako bi i ujedinila sve vrste fudbala u Velikoj Britaniji; nastala su u Kembridžu ali nisu usvojena... Ali, nekih 20-ak godina kasnije, došlo je do stvaranja prvog fudbalskog saveza koji je ujedinio razna pravila britanskih fudbalskih klubova iz kojih su proistekla službena pravila koja, uz nekoliko promena, važe i danas! Žene su počele profesionalno da se bave ovim sportom tek od 1996. godine.
Lopta je (u raznim dimenzijama) jedna od prvih igračaka s kojom se dete susreće. Najpre je drži u rukama i pokušava da je mulja u ustima, a onda, dok je u fazi učenja hodanja (možda i ranije, uz pomoć roditelja), nogama odguruje loptu od sebe pokušavajući da je uhvati. Znate kako to izgleda, zar ne? Dakle, svi smo se mi bavili fudbalom... na neki način... Kod neke dece (pretežno dečaka, jer stereotipi nalažu da je fudbal muška igra), razvijaju se posebne emocije u vezi sa fudbalskom aktivnošću. Ono preraste u ljubav prema tom sportu i dete, naravno, poželi da ga trenira. (Ima slučajeva i kada roditelji leče sopstvene komplekse pa teraju decu da se bave fudbalom, ali to je sada manje bitno.)
Kako se danas ljudi masovno bave raznim poslovima, sve je teže istaći se u onom koji voliš i zaista je ogroman uspeh kada postaneš primećen i bolji od cele one mase koje takođe tripuje da je rođena za to što radi. Tako je i u fudbalu. Skoro da nema deteta koje ne igra fudbal i koje nema svog omiljenog fudbalera kojeg (pokušava) da imitira kada dobije priliku da se poigra s loptom. Mnogo dece se upisuje na treninge s nadom da će jednog dana postati bolji od trenutnih poznatih fudbalera. (Stvoren je brend da su samo „poznate“ ličnosti [ne bitno iz kog razloga su stigli dotle] najbolje u tome što rade i da apsolutno zaslužuju to mesto koje im je dodeljeno.) Mnogima se ne ostvare takvi snovi, ali ima i onih srećnika koji okuse život o kakvom su oduvek maštali.
Prva asocijacija na reč „fudbaler-i“ koja mi proleti kroz glavu jeste „manekenisanje“. Ne pomislim da su fudbaleri osobe koje šetaju modnim pistama (iako ima i takvih), već na muškarca koji je veća žena od prosečne žene (a ovde ne mislim na izfeminiziranost ili homoseksualnost). Oni su svi nalickani, izdepilirani, uvek doterani, savršeno građeni, zgodni, lepi, veoma poželjni,... i apsolutno bogati! Oni su – san svih žena.
O njima se sve češće piše kao o muškarcima sa revija jer, u suprotnom, ne bi se ljudi/mediji toliko bavili njihovim frizurama, odećom (naročito donjim vešom), nakitom, kozmetičkim preparatima koje koriste, devojkama s kojima se viđaju i slično. Postali su simboli pravog muškarca. O njima se mašta na osnovu izgleda, ne na osnovu igre zbog koje su, nadam se, tu gde su. Slika pravog fudbalera je, dakle, u potpunosti iskrivljena. A to ni ne bi bilo toliko strašno i ne bi mi toliko paralo oči i uši da fudbaleri nisu jedini sportisti koji se na takav način predstavljaju. Možda se varam, ali ja još ni u jednim novinama nisam naišla na članak koji se pozabavio temom „Ko je najlepši odbojkaš/košarkaš/rukometaš/...“. Sve vrvi samo od fudbalera!
Ipak, i oni moraju da imaju nešto što ostali ljudi nemaju – savršenu koordinaciju, sposobnost da se timski radi, prihvatanje određene količine odgovornosti i tako dalje (valjda ima još).
Ali, danas nije sve samo u šutanju lopte i nošenju sata od nekoliko 'iljada evra... Veoma je bitno za koji klub navijaš! Još je bitnije da znaš sve pogrdne reči koje opisuju protivničke klubove i, naravno, da znaš sve navijačke pesme!
Postalo je sasvim normalan deo svake (samo) fudbalske utakmice (posebno razvijeno kod nas), da navijače drmne adrenalin, nasilnički motiv i da svoju bes iskale na one s druge strane tribine. I sve to – zašto?
Nije tu stvar do fudbala, ali jeste stvar do toga da (naš) fudbal tako nešto dozvoljava i promoviše. Ne tuku se oni zato što se mrze jer ne navijaju za isti klub. Postoji mnogo dublji problem, naravno. Igralište je mnogo veće prostranstvo od bilo koje sportske sale. Toliki teren, sa ogromnim tribinama, stvara mogućnost da se ispolji nešto što nije atrakcija na drugim sportskim događajima. Mada, pre bi se očekivalo da u zatvorenoj prostoriji dođe do takvih incidenata jer, ipak, tu dolazi do nagomilavanja negativne energije koja nema kud da ode, pa je suzbijena u malom prostoru i pali masu...
U svakom slučaju, verbalno a zatim i fizičko nasilje je trend fudbalskih događaja. Tako da, kada pomislim na reč „fudbal“, meni kroz glavu padnu sledeće asocijacije: nasilje, primitivizam, idiotizam i sve najstrašnije i najgore.
Profil „vatrenih“ navijača – nabildovani, kratka kosa, eventualno ćelavi, izkompleksirani, neradnici, uvek i trenerkama kao „dizelaši“ (živele '90.), veliki pobožnici, sve ono što fudbaleri nisu! Dakle, oni nisu osobe koje se dive fudbalu i igračima ovog sporta, oni nisu osobe koje bi u slobodno vreme potrčale za loptom, one su osobe koje zabole ona stvar za ovaj sport i iskorišćavaju ga na najgori mogući način! To su osobe koje bi se sa svakim potukle na ulici, osobe koje su jake samo kada su u svojoj masi. To su osobe koje su stvorile svoj brend, svoju ekipu na koju se klinci, koje ne zanima fudbal, ogledaju i kojima su oni (sportski) idoli.
Prisustvuju svim manifestacijama koje su suprotne njihovim ubeđenjima – Parada, slučaj Kosovo-Srbija-ceo svet,...
Jednostavno, čine mi fudbal još ogavnijim nego što jeste! I, zar to nije dovoljno?
Šta je još gore. Svaki put kada ih vidim ili čujem, uspem da upijem određenu dozu njihove negativne energije, ali koju bih najradije usmerila prema njima samima! A to je, možda, zato što smo ipak svi pomalo „navijači“ u duši i ne treba nam mnogo da bismo ispoljili takav primitivizam od kojeg smo se, navodno, otkačili onog momenta kad smo nagazili u civilizaciju.

 Ali, sudeći po svemu, civilizacija je još uvek daleko ispred nas, a čari pravog fudbala, daleko iza nas...

петак, 21. септембар 2012.

Tragači

Svako veče, baš u ovo vreme, oko 23.30h, pored moje zgrade se čuje neko šuškanje... Moja soba gleda na tu stranu, u pravcu tog misterioznog šuškanja, ali fakat, kroz prozor se ne vidi ništa od ogromne i raskošne vrbe koja niče pravo iz kanalizacije naših, stanarskih, odvodnih cevi. I, nije to problem... Znam ja, otprilike, šta se tu dešava. „Ekos“ nam je poklonio nekoliko kontejenra i sad je tu igranka kad god se za nju ima prilika!
I, nije ni to problem!
Prvih nekoliko puta sam se trzala na takve zvuke, tačnije događaje. Bilo mi je premorbidno da se tuda neka osoba šnjuva; svugde je mrkli mrak. Može svašta da iskoči iz okolo neraskrčenog nereda od žbunja i granja. Ali, stvarno se tu ništa ne vidi. Taj koji nešto tu traži, ima usavršeno čulo mirisa (da ne kažem – njuha) do savršenstva. Mislim, kako bi drugačije mogao da razazna i ukapira da to što je do'vatio je baš ono što je tražio. (?)
Ponekad se tu čuju i mačke; nekad njihov vrisak usled slučajnog pada u kontejner, nekad usled (valjda) njihovog seksa, a nekad kreštanje i plač bebe usled „porađanja“ te neke nesretnice. I kako god da okreneš – morbidno je!
Četvrtkom i nedeljom je tu i pijaca (u ranim, prokletim, jutarnjim časovima). Svaki put kada bi pijačari zavrili sa svojim radnim vremenom na žitištanskim tezgama (i mojim/našim živcima), ostavili bi čitav haos koji se, kada je hladnije vreme, razbaca na sve strane jer vetar, zamislite, ne bira gde će šta da frljne. Onda cenjeni posetioci naših novih kontejnera imaju dodatna, i reklo bi se, zanimljivija posla. Možda se u tim kesama krije koje parče sira ili zalutali kolutić keksa koji se jede isključivo uz čaj, mleko ili kafu. Ma, može i na suvo, samo nek' se nađe!
U svakom slučaju, preturanje po ostacima tuđih života, pretvorenih u najsmrdljiviji višak – smeće, ne gine onima koji nemaju svoju ličnu ostavštinu; zato i babraju po tuđoj.
I svaki put kad začujem zvuk očajničke potrage za hranom ili toplijim komadom odeće, uhvati me neka jeza. Dođe mi nešto žao... Ipak, i oni su ljudi. Doduše, neškolovani, bez potencijala, intelektualno-radno nesposobni, a ni za najobičnije fizikalce niko neće da ih uzme. Da zarade bar koji dinar i kupe svoj kolutić keksa i napitak koji ide uz to. „Oni su lopovi! Da!“ Tako svi kažu! „Njih i da zaposliš, ne bi bili zadovoljni. Krali bi! Njima nikad dosta!“ I tako dalje, i tako dalje...
Ti ljudi možda ni nemaju krov nad glavom. I ako imaju, ono je neki jadan i bedan, bogat rupama i zakrpama; promaja tutnja i najmanjom porom kartonskog zida ili blatnjavog tepiha. Ti ljudi imaju decu. Od malih nogu ih uče da se snalaze za život (na nama manje-više neprihvatljiv način). Uče ih da svaki dinar koji (ako) zarade nije njihov dok ne budu imali svoju decu. A kad budu imali svoju decu – imaće i svoj dinar. Zato i viđamo razne „muzičare“, prosjake, kuku-lele-proročice, invalide (prirodne il' veštačke), neme, gluve, glupe i neshvaćene intelektualce po ulicama kako znaju da ispruže ruku ili traže cigaru-dve. A mi, kad im damo kad im ne damo. A oni, ko i kaže hvala, ko ne. A, ko te samo opsuje i produži.
Ove moje/naše komšije od dole, što im je drugi dom taj i ko zna još koji kontejner, ne prose. Znam, jer žitištanske ulice, ne znam zašto, ne gaje takve neradnike. I oni se snalaze. Rađaju više nego one mačke koje kmeče kod istog tog kontejnera dole i svake godine iste i nove, mlađe klince šalju u školu ne bi li imali da lože za zimu sa novim sveskama na „kockice“ i usko-široke linije. A svake četvrte godine, kad je izborna godina, i oni se, bo'me, obogate za koji dinar! Pokupe ih lokalni političari koji znaju da im je gusto na onim izbornim listićima, pa dovedu čopor lopova, prosjaka, kontejnerala i drugih takve sorte, i za par hemijskih, možda i za koje krpice i za nekoliko stotina dinara, nauče ih koji broj treba da zaokruže i, pre toga, kako on izgleda; da slučajno ne prekrižu nešto drugo – što im nije dalo olovku koju ni ne znaju da drže u ruci.
Ipak, uvek se vraćaju u naše krajeve. Svakodnevno vredno obiđu sva svoja staništa po selu i onda, ko zna gde, odu, upare malo svoje ljubavi u mehanički odnos, dobiju novo dete, sačekaju sledeću prestupnu godinu i tako dok ne umru, a njihovi potomci nastave tamo gde su oni stali.
 Znate šta je najtužnije? Oni u tim kontejnerima traže svoju najveću i poslednju nadu. A svi (mi) ostali koji imamo mnogo više od njih i to ne cenimo ili na pogrešan način koristimo, nismo ništa bogatiji i bolji. I mi smo prosjaci i preturači smeća, samo u nekoj drugoj priči!